Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-225/04 (O.S.)
Odluka donesena 23. 03. 2005.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Građanski postupak
Sastav suda
Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-225/04
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 03. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 225/04, rješavajući apelaciju O. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 23. marta 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija O. S.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-860/02 od 11. decembra 2003. godine i Presuda Općinskog suda u Cazinu broj Pr-94/00 od 23. oktobra 2001. godine, u odnosu na O. S..
Nalaže se Općinskom sudu u Cazinu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Cazinu da, u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75. stav 5.
Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. O. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glogovca, općina Cazin, kojeg zastupa A. A., advokatica iz Cazina, podnio je, 23. februara 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-860/02 od 11. decembra 2003. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-94/00 od 23. oktobra 2001. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku, DD»Angropreduzeće» Cazin (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je, 12. novembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. novembra 2004. godine, Općinski sud 1. decembra 2004. godine, a tuženi 6. decembra 2004. godine.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog su, 30. decembra 2004. godine, dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Apelant je, 31. augusta 2000. godine, podnio tužbu Općinskom sudu kojom je tražio da mu tuženi na ime naknade za vrijeme čekanje posla (od 5. novembra 1999. godine do 31. augusta 2000. godine) isplati iznos od 8.557,30 KM sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka. Na ročištu, 5. juna 2001. godine, apelant je preinačio tužbeni zahtjev tako što je postavio još jedan tužbeni zahtjev pored postojećeg, kojim je tražio da sud utvrdi da je sporazum o prihvatanju radnika po tenderu, zaključenog između tuženog i S. R., 20. septembra 2000. godine, u odnosu na njega nezakonit, te da se utvrdi da i dalje ima svojstvo radnika na čekanju rasporeda na odgovarajuće poslove i da mu za to pripada odgovarajuća naknada u iznosu koji će precizirati nakon što sud provede vještačenje uz pomoć vještaka finansijske struke.
7. Glavna rasprava u predmetu apelantove tužbe je zaključena 19. septembra 2001. godine. Općinski sud je nakon glavne rasprave, koja je zaključena 23. oktobra 2001. godine, u drugom predmetu toga suda u kojem se radilo o drugim tužiteljima a istom tuženom i istom činjeničnom i pravnom osnovu, donio rješenje o spajanju više predmeta toga suda, a između ostalog i predmeta u kojem je apelant tužitelj, radi donošenja zajedničke odluke. Nakon toga, Presudom Općinskog suda broj Pr-94/00 od 23 oktobra 2001. godine, tuženi je obavezan da apelantu i drugim tužiteljima isplati na ime naknade plate po osnovu čekanja posla iznos od 200 KM zaključno sa 5. majom 2000. godine, a za vrijeme od 5. maja 2000. godine do 31. augusta 2000. godine iznos od 800 KM sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva, koji se odnosio na naknadu za vrijeme čekanja posla, je odbijen. U obrazloženju prvostepene presude kao razlog odbijanja apelantovog viška tužbenog zahtjeva navodi se da je, u smislu člana 143. Zakona o radu, dato ovlaštenje poslodavcu da radniku koji je na čekanju odredi visinu naknade. Poslodavac je odredio da ta naknada za period čekanja bude 5 KM mjesečno do 5. maja 2000. godine, a za period od 5. maja 2000. godine do 31. augusta 2000. godine 200 KM mjesečno, jer je to minimalna plaća u periodu maj - august 2000. godine. Prvostepeni sud presudom nije odlučio o apelantovom preinačenom tužbenom zahtjevu koji je istaknut na raspravi 5. juna 2001. godine.
8. Apelant je u žalbi, izjavljenoj Kantonalnom sudu protiv navedene prvostepene presude, tražio ukidanje te presude i vraćanje predmeta na ponovni postupak, jer prvostepeni sud nije odlučio o njegovom tužbenom zahtjevu u cijelosti. Kantonalni sud je Presudom broj Rsž-860/02 od 11. decembra 2003. godine žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio. U obrazloženju ove presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na osnovu njega pravilno primijenio materijalno pravo. Nadalje se ističe da razlozi navedeni u žalbi nisu bili od uticaja za donošenje drugačije odluke, a da prvostepeni sud nije učinio bitnu povredu postupka jer je o svim odlučnim činjenicama dao potpune i jasne razloge.
IV. Relevantni propisi
9. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
"Član 175.
Tužitelj može do zaključenja glavne rasprave preinačiti tužbu.
[...] Ako je tužba preinačena na ročištu na kojem tuženik nije prisutan, sud će odgoditi ročište i dostaviti tuženiku prijepis zapisnika s tog ročišta Član 176.
Preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg i isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.
Član 306.
Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja. [...] Član 321.
Ako je sud propustio da odluči o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, ili je propustio da odluči o dijelu zahtjeva, stranka može u roku od petnaest dana od prijema presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni.
[...] Član 323.
Ako je uz prijedlog za dopunu presude podnesena i žalba protiv presude, prvostepeni sud zastat će s dostavom te žalbe drugostepenom sudu dok se ne donese odluka o prijedlogu za dopunu presude i dok ne protekne rok za žalbu protiv te odluke.
Ako protiv odluke o dopuni presude bude podnesena žalba, ta žalba zajedno sa žalbom protiv prvobitne presude dostavit će se drugostepenom sudu.
Ako se prvostepena presuda pobija žalbom samo zato što prvostepeni sud nije presudom odlučio o svim zahtjevima stranaka koji su predmet parnice, žalba će se smatrati prijedlogom stranke da se donese dopunska presuda."
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant u apelaciji navodi da je u toku parničnog postupka, na ročištu održanom 5. juna 2001. godine, pored postojećeg tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu naknade za vrijeme čekanja posla i otpremninu, istakao i tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je nezakonit sporazum o prihvatanju radnika po tenderu, te da mu radni odnos kod tuženog nije ni prestao, da ima svojstvo radnika sa smanjenom radnom sposobnošću na čekanju rasporeda na odgovarajuće poslove, počevši od 14. maja 1998. godine, te da mu pripada odgovarajuća naknada, a koji iznos će precizirati nakon provedenog vještačenja vještak finansijske struke. Apelant smatra da osporenom presudom sud nije odlučio o tužbenom zahtjevu u cijelosti, kao i da se drugostepeni sud, odlučujući o žalbi, nije osvrnuo na navedene propuste. Nadalje, apelant ističe da je glavna rasprava zaključena 19. septembra 2001. godine, a da je nakon toga sudija izvršio spajanje drugih postupaka u kojima se radi o istom tuženom i istom činjeničnom i pravnom osnovu, te donio presudu 23. oktobra 2001. godine, a da nije ponovo otvorio glavnu raspravu i pozvao apelanta, te mu je tako uskratio prisustvo ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava. Zbog svega navedenog, apelant smatra da su mu prekršeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 14, 17. i 18. Evropske konvencije, kao i prava iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
b) Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju smatra da nisu povrijeđena apelantova prava istaknuta u apelaciji i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Općinski sud u odgovoru na apelaciju ističe da su apelantovi navodi dati paušalno i nisu potkrijepljeni dokazima, te smatra da osporenom presudom nisu prekršena apelantova prava istaknuta u apelaciji.
13. U odgovoru na apelaciju tuženi ističe da je apelant, od 1997. godine do 2000. godine, imao status radnika na čekanju kao i više od 90% zaposlenika. Apelant je, 20. septembra 2000. godine, na osnovu sporazuma o preuzimanju radnika po tenderu prešao kod drugog poslodavca, te navode apelacije smatra neosnovanim.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Rsž- 860/02 od 11. decembra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 24. decembra 2003. godine, a apelaciju je podnio 23. februara 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k), člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 13, 14. i 17. Evropske konvencije, te čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
19. Postupak, u konkretnom slučaju, se odnosi na prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije.
20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, sa «pravom na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Golder protiv Velike Britanije od 21. februara 1975, serija A, broj 18, stav 36). Prava, garantirana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, obuhvataju, inter alia, pravo na sudsku zaštitu, a pravo na pristup sudu čini jedan od njegovih aspekata. Pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne podrazumijeva samo široke proceduralne garancije i zahtjev za hitni i javni postupak, nego i saglasnost sa zakonom (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Hornsby od 19. marta 1997. godine, stav 40). Međutim, ako pravo na pristup sudu ograničava vlast, (eventualno) primijenjena ograničenja ne smiju ukinuti ili umanjiti taj pristup pojedincima u smislu da sama suština tog prava bude umanjena (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Tolstoy Mioloalawsky protiv Velike Britanije od 13. jula 1995. godine, stav 59). Nadalje, ograničenja neće biti spojiva sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ukoliko ne slijede legitiman cilj i ukoliko nema razumnog odnosa proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Ashingdane protiv Velike Britanije od 28. maja 1985. godine, stav 57).
21. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
22. U odnosu na apelantove navode da je prvostepeni sud presudu donio 23. oktobra 2001. godine, a da je glavna rasprava zaključena 19. septembra 2001. godine, te da apelant i njegov punomoćnik nisu bili obaviješteni o eventualnom ponovnom otvaranju glavne rasprave, apelant navedeni propust prvostepenog suda nije istakao u žalbi Kantonalnom sudu. Dakle, proizlazi da je apelant pitanje navedenog propusta suda prvi put pokrenuo pred Ustavnim sudom, propuštajući priliku da ovo istakne u žalbi Kantonalnom sudu. Apelant ne može uspješno, tek u postupku pred Ustavnim sudom, isticati prigovore koje je trebalo da koristi u žalbenom postupku pred redovnim sudom (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine). Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud odbija u ovom djelu apelaciju kao neosnovanu.
23. U postupku pred prvostepenim sudom, na ročištu 5. juna 2001. godine, apelant je uz postojeći tužbeni zahtjev postavio drugi tužbeni zahtjev, te predložio vještačenje vještaka finansijske struke. Drugim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da sud utvrdi da je nezakonit sporazum o preuzimanju radnika po tenderu koji je zaključio tuženi sa S. R., da mu nije prestao radni odnos kod tuženog, te da i dalje ima svojstvo radnika na čekanju sa smanjenom radnom sposobnošću, počevši od 14. maja 1998. godine i da mu pripada i odgovarajuća naknada čiji iznos će precizirati nakon finansijskog vještačenja. O ovom drugom tužbenom zahtjevu sud nije donio odluku, iako je to bio dužan, u smislu člana 306. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Prvostepeni sud je odlučio samo o prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu, koji se odnosio na naknadu za vrijeme čekanja posla, dok u izreci presude, a ni u obrazloženju nije ništa navedeno u pogledu preostalog dijela tužbenog zahtjeva.
24. Pored toga, apelant je podnio žalbu na prvostepenu presudu u kojoj je naveo propuste prvostepenog suda, a u vezi sa nedonošenjem odluke o preinačenom tužbenom zahtjevu. U smislu člana 323. stav 3. Zakona o parničnom postupku, prvostepeni sud je trebalo da žalbu smatra prijedlogom da se donese dopunska presuda, jer pogrešna kvalifikacija pravnog sredstva nema utjecaja na njegov tretman (falsa nominatio non nocet), pa ako se takva žalba greškom dostavi drugostepenom sudu on će predmet vratiti prvostepenom sudu. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je odmah dostavio cijeli spis drugostepenom sudu na odluku o žalbi i drugostepeni sud je o njoj donio odluku.
25. Ustavni sud smatra da u konkretnom sudskom postupku nije u cijelosti odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, čime mu je onemogućen pristup sudu. Identičan stav Ustavni sud je već zauzeo u svojoj odluci broj AP 53/03 od 26. augusta 2004. godine, objavljenoj u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 48/04 od 28. oktobra 2004. godine.
26. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
27. U svjetlu zaključka u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno odvojeno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer u sudskom postupku nije u cijelosti odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, čime mu je onemogućen pristup sudu.
29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić