Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-452/04 (M.G.)
Odluka donesena 12. 04. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Građanski postupak
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-452/04
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 04. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 452/04, rješavajući apelaciju M. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 12. aprila 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. G., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1002/03 od 20. februara 2004. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. M. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa V. G., advokatica iz Lukavca, podnio je, 11. maja 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž- 1002/03 od 20. februara 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, «Livnice čelika» d.o.o. iz Tuzle (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je, 14. februara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud dostavio je odgovor na apelaciju 4. marta 2005. godine, a tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda je 29. marta 2005. godine dostavljen apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Apelant je kod tužene bio na čekanju posla od 6. novembra 1992. godine do 10. oktobra 2000. godine, za koje vrijeme mu nije isplaćivana naknada plaće. Rješenjem tužene od 10. oktobra 2000. godine apelantu je prestao radni odnos, te je apelant tužbom Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), koja je zavedena pod brojem P-2569/00 od 5. decembra 2000. godine, tražio poništenje tog rješenja, povratak na posao i priznavanje svih prava iz radnog odnosa ili isplatu otpremnine zbog prestanka rada. Parnični postupak po ovoj tužbi je prekinut Rješenjem broj P-2569/00 od 22. februara 2001. godine i predmet je ustupljen nadležnoj Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH», br. 43/99, 23/00 i 29/03).
7. Drugom tužbom, podnesenom 30. septembra 2002. godine, apelant je tražio da mu tužena, na ime neisplaćenih naknada za vrijeme čekanja posla od 6. novembra 1992. godine do 10. oktobra 2000. godine, isplati iznos od 80% od plaće koju bi ostvario da je radio, sa zakonskom kamatom i troškovima parničnog postupka. Presudom Općinskog suda broj P-2111/02 od 31. marta 2003. godine odbijen je ovaj apelantov tužbeni zahtjev.
8. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1002/03 od 20. februara 2004. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i navedenu prvostepenu presudu ukinuo u dijelu potraživanja za isplatu naknade plaće za vrijeme čekanja posla od 30. septembra 1999. godine do 10. oktobra 2000. godine, sa zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka, te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje u ukinutom dijelu, a u ostalom dijelu je prvostepenu presudu potvrdio.
IV. Relevantni propisi
9. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», broj 42/98 i 3/99) «Član 294. stav 1, u relevantnom dijelu, glasi:
Ako pred istim sudom teče više parnica između istih osoba [...], sve se te parnice mogu rješenjem vijeća spojiti radi zajedničkog raspravljanja, ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi. Za sve spojene parnice sud može donijeti zajedničku presudu.»
10. Zakon o radu («Službene novine Federacije BiH», br. 43/99, 23/00 i 29/03) «Član 106.
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant u apelaciji navodi da osporava presudu Kantonalnog suda u dijelu u kojem je potvrđena Presuda Općinskog suda broj P-2111/02 od 31. marta 2003. godine, smatrajući da se njome krše njegova ustavna prava, s obzirom da mu, po njegovom mišljenju, pripada pravo na isplatu naknade za vrijeme čekanja posla za duži vremenski period od onog koji je utvrđen ovom presudom. Svoj stav apelant obrazlaže time što je tužbu podnio još 5. decembra 2000. godine, te da je Općinski sud donio Rješenje o prekidu tog parničnog postupka broj P-2569/00 od 22. februara 2001. godine. Zbog toga je, smatra apelant, zastara potraživanja naknade plaće nastupila 5. decembra 1997. godine, a ne 30. septembra 1999. godine, kako je odlučio Kantonalni sud osporenom presudom.
12. Nadalje, apelant smatra da je prvostepeni sud neosnovano odbio njegov prijedlog da se spoje parnice pokrenute tužbama od 5. decembra 2000. godine i 30. septembra 2002. godine, a taj stav dijeli i Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude. Apelant tvrdi da je ovakva odluka redovnih sudova direktno uticala na odluku Kantonalnog suda da je zastarjelo njegovo potraživanje do 30. septembra 1999. godine, a ne do 5. decembra 1997. godine.
13. Zbog navedenog, apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da u svemu ostaje kod utvrđivanja i pravnog stava sadržanog u osporenoj presudi, te smatra da ovom presudom nije povrijeđen zakon na štetu apelanta. Ovo tim prije što je njome apelantova žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda djelimično ukinuta, a u ukinutom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Stoga, kako o apelantovom pravu na novčano potraživanje nije odlučeno u parničnom postupku, Kantonalni sud smatra da je apelacija preuranjena, odnosno neosnovana, te predlaže da se iz navedenih razloga odbije.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1002/03 od 20. februara 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 8. aprila 2004. godine, a apelacija je podnesena 11. maja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“
21. Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
22. Ustavni sud u ovom predmetu mora, prije svega, razmotriti odnose li se apelantovi navodi na građanska prava u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. Suština utvrđivanja odnosi li se neki slučaj na građansko pravo ili obavezu zavisi od toga je li ishod postupka odlučujući za prava i obaveze. Kada se to pravo odnosi na odnos između pojedinca i države, kao npr. radni spor, Ustavni sud je ranije zauzeo stav da svi zahtjevi koji se odnose na zaposlenje, sa izuzetkom zahtjeva državnih službenika koji izvršavaju svoja ovlaštenja na osnovu relevantnog zakona i čija je dužnost da štite opće interese države, potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 61/01, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 41/03 od 24. decembra 2003. godine).
24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom, odnosno da pred sud ili tribunal iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Golder protiv Velike Britanije od 21. februara 1975, serija A, broj 18, stav 36). U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda uskraćeno pravo na naknadu plaće za vrijeme provedeno na tzv. «čekanju posla». Prema tome, konkretno pravo za koje apelant smatra da mu je povrijeđeno predstavlja građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. U konkretnom slučaju, apelant je podnio tužbu protiv poslodavca radi isplate naknade plaće za vrijeme provedeno na «čekanju posla». Općinski sud je svojom presudom odbio apelantov tužbeni zahtjev, smatrajući da je tužbu za zaštitu svojih prava podnio nakon isteka prekluzivnog roka od godinu dana. Kantonalni sud je apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u dijelu koji se odnosi na potraživanja za isplatu naknade plaće za vrijeme čekanja posla od 30. septembra 1999. godine do 10. oktobra 2000. godine, sa zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka, te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje u ukinutom dijelu. Međutim, apelant tvrdi da mu je Kantonalni sud ovakvim odlučenjem arbitrarno uskratio pravo na potraživanje predmetne naknade i za period od 5. decembra 1997. godine do 30. septembra 1999. godine, jer je podnošenjem tužbe, 5. decembra 2000. godine, prekinuta zastara potraživanja.
26. Nesporno je da je apelant podnio dvije tužbe, i to 5. decembra 2000. godine i 30. septembra 2002. godine. Tužbom od 5. decembra 2000. godine apelant je tražio poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, vraćanje na posao i priznanje svih prava po osnovu rada ili, alternativno, isplatu otpremnine zbog prestanka radnog odnosa. U ovom postupku Općinski sud je donio Rješenje broj P-2569/00 od 22. februara 2001. godine, kojim je prekinuo parnični postupak, te uputio predmet na rješavanje Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Apelant protiv navedenog rješenja nije izjavljivao žalbu, te je ovo rješenje postalo pravosnažno, a navedena komisija još uvijek nije donijela odluku.
27. S obzirom na takvo stanje predmeta, parnični postupak pokrenut tužbom od 5. decembra 2000. godine je, dakle, pravosnažno prekinut. Zbog toga su ispravno odlučili nižestepeni sudovi što nisu usvojili apelantov zahtjev za spajanje parnica pokrenutih tužbama od 5. decembra 2000. godine i 30. septembra 2002. godine, jer je prethodna parnica pravosnažno prekinuta rješenjem o prekidu parničnog postupka i, stoga, ova parnica nije tekla u momentu pokretanja drugog parničnog postupka, iniciranog apelantovom tužbom 30. septembra 2002. godine. Nadalje, između tužbenih zahtjeva iz tužbe od 5. decembra 2000. godine i tužbe od 30. septembra 2002. godine, nije postojao identitet, jer je njima traženo nalaganje obaveza poslodavcu koje se, istina, crpe iz istog osnova (radni odnos), ali nisu istog karaktera. Prvom tužbom apelant je tražio poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, povratak na posao i priznanje prava po osnovu rada, dok je drugom tužbom tražena isplata naknade plaće zbog «čekanja posla» u periodu od 6. novembra 1992. godine do 10. oktobra 2000. godine. Iz tog razloga ne može se prihvatiti apelantova tvrdnja da je podnošenjem tužbe, 5. decembra 2000. godine, prekinuta zastara potraživanja, koje nije bilo predmet tog tužbenog zahtjeva.
28. Prema tome, ne postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
29. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode o navodnom kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić