Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-96/04 (Federalno ministarstvo odbrane)
Odluka donesena 12. 04. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 39
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Poslovnik Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-96/04
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 04. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 96/04, rješavajući apelaciju Federalnog ministarstva odbrane, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 59. stav 2. tačka 2, te člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 12. aprila 2005 godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Federalnog ministarstva odbrane, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj GŽ-1139/03 od 10. oktobra 2003. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1155/00 od 27. septembra 2002. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), podnijelo je, 27. januara 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1139/03 od 10 oktobra 2003. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1155/00 od 27. septembra 2002. godine. Apelant je, 7. februara 2004. godine, apelaciju dopunio.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i A. K., kao druge stranke u postupku (u daljnjem tekstu: tužilac) je, 2. marta 2005. godine, zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 15. marta 2005. godine, a tužilac 17. marta 2005. godine.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i tužioca su, 18. marta 2005. godine, dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Tužilac je, kao zakoniti nasljednik N. K., 7. juna 2000. godine podnio tužbu sa tužbenim zahtjevom da se utvrdi da je Ugovor o kupoprodaji - otkupu nepokretnosti (stana u ulici Zagrebačka 27 u Sarajevu) broj 3513-8694-4 od 13. marta 1992. godine, zaključen između Vojno-građevinske direkcije iz Sarajeva kao prodavca i N. K. kao kupca, pravno valjan.
7. Općinski sud je Presudom broj P-1155/00 od 27. septembra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1139/03 od 10. oktobra 2003. godine, utvrdio da je navedeni ugovor pravno valjan i da je, slijedom toga, apelant dužan izdati nalog Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda da, u knjizi položenih ugovora, izvrši upis prava vlasništva na spornom stanu. U protivnom, Zemljišno-knjižni ured će upis izvršiti na temelju navedene presude. U obrazloženju presude je navedeno kako je u postupku nesporno utvrđeno da je N. K., 13. marta 1992. godine, zaključila ugovor saglasno odredbama Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA («Službeni list SFRJ», broj 84/90) i drugim tada važećim pozitivnim propisima, a da je iz objektivnih razloga bila onemogućena da izvrši upis vlasništva spornog stana u zemljišne knjige.
IV. Relevantni propisi
8. U Zakonu o stambenom obezbjeđenju u JNA, koji je u navedenom periodu primjenjivan i na teritoriji Republike BiH («Službeni list SFRJ», broj 84/90), relevantne odredbe glase:
«Član 20.
Nosilac stanarskog prava koji koristi stan iz stambenog fonda JNA može taj stan otkupiti na osnovu ugovora koji neposrednom pogodbom zaključuje sa davaocem stana na korištenje. [...] Član 23.
Lice koje otkupljuje stan dužno je da, u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora o otkupu stana, podnese zahtjev za upis prava vlasništva i hipoteke ili druge zabilježbe u zemljišne knjige, odnosno druge javne knjige o evidenciji nepokretnosti i pravima na njima. Članovi porodičnog domaćinstva lica koje otkupljuje stan imaju pravo stanovanja u tom stanu u skladu sa zakonom.»
9. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije BiH», br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 61/01 i 15/02) «Član 39.
Nositeljima stanarskog prava koji su zaključili ugovor o otkupu stana na osnovu Zakona o obezbjeđenju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenom vlasništvu koji oni koriste ("Službeni list SFRJ", broj 84/90), prilikom zaključenja ugovora o prodaji stana u skladu sa odredbama ovog zakona priznat će se uplaćeni iznos iskazan u DEM po kursu na dan uplate.
Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstva odbrane Federacije taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Ministarstvo odbrane Federacije izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu. Član 39.b U slučaju kada nosilac stanarskog prava iz člana 39.a ovog zakona nije izvršio uplatu cijelog iznosa prodajne cijene stana u skladu sa kupoprodajnim ugovorom, onda će platiti ostatak prodajne cijene navedene u tom ugovoru Ministarstvu odbrane Federacije. Ukoliko je kupoprodajnim ugovorom predviđena isplata prodajne cijene u ratama, sačinit će se aneks ugovora kojim se reguliše isplata preostalih rata, te stavljanje pod hipoteku i njena registracija u skladu sa ovim zakonom. Odredbe člana 39a. ovog zakona i st. 1. i 2. ovog člana primjenjuju se i na ugovore o otkupu stana koji su zaključeni prije 6. aprila 1992. u slučajevima kada nije izvršena ovjera potpisa kod nadležnog suda.
Član 39.c Odredbe čl. 39.a i 39.b primjenjuju se i na nosioca stanarskog prava koji je ostvario pravo na povrat stana prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98. i 18/99).
Član 39.d Lice koje ne ostvari kod Ministarstva odbrane Federacije pravo iz ovog zakona može pokrenuti postupak kod nadležnog suda.
Član 39.e Nosilac stanarskog prava koji nema pravo na povrat stana ili ne podnese zahtjev za povrat stana u skladu sa odredbama iz člana 3. i 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a koji je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o kupovini stana sa bivšim Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO), ima pravo da podnese zahtjev Ministarstvu odbrane Federacije za nadoknadu sredstava plaćenih po ovom osnovu, izuzev ako se dokaže da su mu ta sredstva priznata za otkup stana van teritorije BiH.»
10. U Uredbi sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list RBiH», broj 18/94) relevantne odredbe glase:
«Član 3.
Član 46. se mijenja i glasi:
Svi ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni u pisanom obliku do dana stupanja na snagu ovog zakona, kao i ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do tog dana, koji nisu sačinjeni u pismenom obliku, a ugovorne strane su ispunile u cjelini ili u pretežnom dijelu ugovorne obaveze, punovažni su.
Ugovori o prometu nepokretnosti, zaključeni u pismenoj formi prije stupanja na snagu ove uredbe, ako nisu izvršeni među strankama do stupanja na snagu ove uredbe, ostaju na snazi ako ugovarači izvrše ovjeru potpisa na ugovoru kod nadležnog suda Republike Bosne i Hercegovine u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ove uredbe.
Odredbe st. 1. i 2. ovog člana primjenjivat će se i u završenim postupcima pred sudom ako nije donesena prvostepena odluka, odnosno ako prvostepena odluka bude ukinuta.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant se žali da su u osporenim presudama sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Iz apelacije proizlazi da se apelant žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Predmetni stan, smatra apelant, nije mogao biti vlasništvo prednika tužioca, niti je sud mogao naložiti upis vlasništva na predmetnom stanu na umrlu osobu. Izreka presude kojom se utvrđuje valjanost ugovora je nepotpuna i nerazumljiva. Sud nije utvrdio vrijednost spora, iako se zna da je vrijednost stana procijenjena na 70.000 KM. S obzirom da je, zbog smrti prednika tužioca, došlo do subjektivnog preinačenja tužbenog zahtjeva, sud nije pozvao tuženog na izjašnjenje o njegovom prihvatanju. Apelant navodi da je prekršen član 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, jer se po tom zakonu kao vlasnik mogao upisati samo nosilac stanarskog prava, a ne i njegov nasljednik. Apelant osporava da je otkup stana izvršen zakonito i da su izmirene sve obaveze koje proističu iz ugovora o kupoprodaji spornog stana. Zbog svih navedenih razloga, apelant predlaže da se predmetna apelacija usvoji, osporene presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovori na apelaciju
12. U odgovoru Kantonalnog suda se navodi da osporenim presudama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, niti drugo pravo apelanta. Prvostepenom presudom je utvrđena pravna valjanost ugovora o kupoprodaji stana koji je, 13. marta 1992. godine, zaključila prednik tužitelja, a drugostepenom presudom je valjanost zaključenog ugovora potvrđena a žalba Pravobranilaštva odbijena. Upravo suprotno, presuda kojom bi se poništila valjanost zaključenog ugovora predstavljala bi povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zaključuje se u odgovoru na apelaciju.
13. Tužilac, u odgovoru na apelaciju, navodi da Ustavni sud nije nadležan da određuje vrijednost predmeta spora, niti da preispituje odluke redovnih sudova u pogledu određivanja vrijednosti predmeta spora ili propuštanja da se to učini. Neposjedovanje stana, u pravnom smislu riječi, nema utjecaja na pravo koje je prednik tužioca stekao zaključenjem pravno valjanog ugovora o otkupu nepokretnosti i isplatom kupoprodajne cijene, jer je taj stan postao njeno vlasništvo u momentu zaključenja ugovora. Tužilac nije tražio prijenos stanarskog prava, nego pravo na uknjižbu prava vlasništva na osnovu valjanog ugovora o otkupu nepokretnosti, tako da je pozivanje apelanta na odredbe Zakona o stambenim odnosima bez značaja. Ugovor o kupoprodaji - otkupu nepokretnosti je pravna osnova za stjecanje prava vlasništva. Upis u zemljišne knjige u vrijeme zaključenja ugovora nije bio moguć, jer tada nisu postojali ni knjiga etažnog vlasništva ni knjiga položenih ugovora. Prednik tužioca je od apelanta tražio nalog za knjiženje. Kada mu je odbijen zahtjev obratio se sudu. Apelant osporava pravo kupcu nekretnine da od suda zatraži da prodavcu naloži ispunjenje ugovora, ukoliko prodavac neće da ispuni ugovor, što je pravni nonsens. Tužilac predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1139/03 od 10. oktobra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 2. decembra 2003. godine, a apelacija je podnesena 26. januara 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
19. Apelant se žali da je, u konkretnom slučaju, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odnosno pogrešno primijenjeno materijalno pravo u postupku utvrđivanja valjanosti kupoprodajnog ugovora spornog stana. Dakle, postupak se odnosi na «građanska prava i obaveze», pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnoj situaciji.
20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze kao i da ima «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). Međutim, da bi u potpunosti bilo respektirano pravo na pravično suđenje, neophodno je da se procesne radnje odvijaju u skladu sa zahtjevima koji su implicite sadržani u garancijama koje osigurava pravo na pravično suđenje. Ti zahtjevi se, u utvrđivanju građanskih prava i obaveza, odnose na standard «jednakosti u postupanju» koji «podrazumijeva da se svakoj strani u postupku mora dati razumna prilika da prezentira svoj slučaj – uključujući i svoje dokaze – pod uvjetima koji je u značajnoj mjeri ne stavljaju u nepovoljan položaj vis-a-vis suprotne strane. To, u principu, znači mogućnost da svako ko je strana u postupku mora imati razumnu mogućnost predstavljanja svog predmeta sudu pod uvjetima koji ga neće dovesti u nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu u postupku (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Delcourt protiv Belgije od 17. januara 1970, serija A, broj 11, stav 15).
21. Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravičan postupak, pristup sudu, efikasan pravni lijek i drugi slučajevi (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
22. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
23. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudskog odlučenja u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).
24. Osnovni argument koji je iznijet u apelaciji tiče se navoda apelanta da su nižestepeni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, nesporno je utvrđeno da je N. K. 13. marta 1992. godine zaključila pismeni ugovor o kupoprodaji nepokretnosti - stana i u cijelosti izmirila kupoprodajnu cijenu, odnosno zaključila ugovor saglasno odredbama Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA koji je, u tom vremenskom periodu, bio važeći zakon i u Republici Bosni i Hercegovini i po kojem se vršila kupoprodaja stanova, a iz objektivnih ratnih razloga bila spriječena da izvrši upis vlasništva na spornom stanu u zemljišne knjige. Također je nesporno utvrđeno da su odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo priznati kao pravno obavezujući ugovori o otkupu stanova zaključeni prije 6. aprila 1992. godine sa tadašnjim Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu. Općinski sud je naveo, u obrazloženju osporene prvostepene presude, da smrt prednika tužioca ne može biti razlog zbog kojeg bi zaključeni ugovor izgubio pravno dejstvo. Rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda broj O-2335/98 od 24. novembra 1998. godine utvrđeno je da je zakonski nasljednik iza umrle N. K., sa pravima i obavezama iz ugovora o kupoprodaji predmetnog stana zaključenog između Vojno-građevinske direkcije Sarajevo i umrle, proglašen H. K., a iza njegove smrti, Rješenjem istog suda broj O-881/01 od 18. aprila 2001. godine, zakonskim nasljednikom prvog reda je proglašen njegov sin A. K., tužilac. Prednik tužioca je zaključila ugovor na osnovu kojeg je postala vlasnik stana, te činjenica smrti ne može biti osnova za mijenjanje njenog statusa vlasnika u status bivšeg nosioca stanarskog prava. Iz navedenih razloga, i primjenom adekvatnih pravnih propisa, Sud je ocijenio da je predmetni ugovor pravno valjan, te je, u skladu s tim, donio odluku kojim je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojio.
25. Predmetnom apelacijom se, između ostalog, osporava i zakonitost presuda uz isticanje navoda da nižestepeni sudovi, u ovoj pravnoj stvari, nisu poštovali zakonske odredbe koje nalažu utvrđivanje vrijednosti spora, što je sud bio obavezan uraditi po službenoj dužnosti. U apelaciji je također navedeno da je prvostepena presuda nepotpuna i nerazumljiva i kao takva ne može predstavljati valjanu pravnu osnovu za upis spornog stana u zemljišne knjige. Ni jedan ni drugi navod apelacije se ne može prihvatiti, jer su proizvoljni i paušalne prirode. Vrijednost spora je određena na 1.050,00 KM, a u presudi prvostepenog suda su dati jasni i utvrđeni razlozi njenog donošenja, zasnovani na izvedenim dokazima, činjenicama predmeta i navodima odgovarajućih materijalnih propisa, a sama prvostepena sudska odluka je razumljivo napisana i pravno obrazložena. Činjenica je da član 6. Evropske konvencije zahtijeva da domaći sudovi navedu obrazloženje svoje presude kako u građanskim tako i u krivičnim stvarima. Međutim, sudovi nisu obavezni da daju detaljne odgovore na svako pitanje, ali ako je podnesak od suštinske važnosti za ishod predmeta, sud se u tom slučaju njime mora posebno pozabaviti u svojoj presudi. Obje presude, u konkretnom slučaju, ispunjavaju navedene kriterije (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Dombo Beheer B. V protiv Holandije od 27. oktobra 1993, serija A, broj 274, stav 19).
26. Ustavni sud konstatira da nije predočen nijedan navod i dokaz koji bi ukazivali da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Apelant je imao pravo pristupa sudovima pune jurisdikcije u toku cjelokupnog postupka. Ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Nadalje, apelantu je pružena mogućnost javne rasprave pred svim sudovima pune jurisdikcije kao «suštinski element» prava na pravično suđenje. I konačno, sudski postupci nisu trajali predugo da bi se moglo smatrati da je prekoračen razuman rok, kao element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
27. Zadatak Ustavnog suda je da odredi je li apelantovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što navodno nije utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo i jesu li te okolnosti koje su navedene u apelaciji uticale na ishod spora. Njegov zadatak je, dakle, ograničen na ispitivanje jesu li Općinski i Kantonalni sud povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje kada su svoje odluke bazirali na navedenim činjenicama i pozitivnim propisima koji su citirani u relevantnim propisima ove odluke. S obzirom da su tokom sudskog postupka pred sudovima bili ispunjeni svi ovi uvjeti u pogledu zahtjeva «pravičnosti» iz člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
28. Ne postoji kršenje prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ako su nižestepeni sudovi, u predmetnom sporu, u razumnom roku potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo.
29. Na osnovu člana 61. stav 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić