Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-115/04 (B. U.)
Odluka donesena 23. 03. 2005.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-115/04
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 03. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 115/04, rješavajući apelaciju B. U., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 23. marta 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija B. U., podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-284/02 od 27. novembra 2003. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj I-6/00 od 15. februara 2000.
godine Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. B. U. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bušletića, općina Doboj, koju zastupa B. U., advokat iz Doboja, podnijela je, 4. februara 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-284/02 od 27. novembra 2003. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-6/00 od 15. februara 2000. godine. Apelantica je, 26. januara 2005. godine, dopunila apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda i učesnika u postupku, ODP «Prodajno-tehnički servis» Brčko (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je, 19. januara 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Ustavnom sudu Apelacioni sud je dostavio 9. februara 2005. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Apelacionog suda je, 23. februara 2005. godine, dostavljen apelantici.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Apelantica je, 7. jula 1989. godine, sa tuženim zaključila kupoprodajni ugovor o kupovini putničkog automobila. S obzirom da je tuženi zakasnio sa ispunjavanjem svojih obaveza, apelantica je podnijela tužbu Osnovnom sudu radi naknade štete.
7. Presudom Osnovnog suda u Brčkom broj P-881/90-I od 11. septembra 1997. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bijeljini broj Gž 102/98 od 16. juna 1999. godine, tuženi je obavezan da apelantici, na ime obračunate kamate od 8. oktobra 1989. godine do 22. maja 1997. godine, kao dana vještačenja po glavnici, isplati 70.848,50 dinara, na ime razlike u cijeni transporta 1.324,00 dinara, zatim iznos od 5.073,90 dinara s kamatom u visini eskontne stope Narodne banke uvećano za 20% počevši od 22. maja 1997. godine pa do isplate i da naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.023,50 dinara, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
8. Tuženi je, 4. decembra 1999. godine, apelantici isplatio iznos od 867,20 KM po navedenoj presudi. S obzirom da je apelantica smatrala da time dug po presudi nije u cijelosti isplaćen, podnijela je Osnovnom sudu prijedlog radi prinudne naplate preostalog dijela duga.
9. Rješenjem Osnovnog suda broj I-6/2000 od 15. februara 2000. godine dozvoljeno je predloženo izvršenje na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-881/90-I od 11. septembra 1997. godine, radi prinudne naplate iznosa od 670,35 KM na ime glavnog duga sa 6% kamate na taj iznos počevši od 4. februara 2000. godine pa do isplate iznosa od 240,83 KM na ime obračunate kamate na ukupni glavni dug od 1.537,55 KM od 22. maja 1997. godine do 3. decembra 1999. godine i neplaćeni glavni dug od 670,35 KM za period od 3. decembra 1999. godine do 4. februara 2000. godine, iznosa od 613,18 KM na ime troškova parničnog postupka i iznosa od 256,00 KM na ime troškova prijedloga i odluke suda i to pljenidbom sredstava dužnika sa žiro-računa i njihovim prijenosom na žiro-račun tražioca izvršenja – apelantice.
10. Apelacioni sud je Rješenjem broj Gž-284/02 od 27. novembra 2003. godine prigovor izvršenika, izjavljen protiv navedenog prvostepenog rješenja, djelimično uvažio i prvostepeno rješenje preinačeno tako što se dozvoljava predloženo rješenje u dijelu koji se odnosi na dosuđenu kamatu na iznos od 867,20 KM za period od 30. novembra 1999. godine do 4. decembra 1999. godine, dok se u ostalom dijelu prijedlog za izvršenje odbija, dozvoljeno izvršenje stavlja van snage i obustavljaju sve do sada provedene izvršne radnje.
IV. Relevantni propisi
11. U Zakonu o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine», broj 5/00) relevantne odredbe glase: «Član 257.
Kad se stranci u presudi nalaže izvršenje kakve radnje, odredit će se rok u kojem je tu radnju dužna izvršiti.
Ako posebnim propisima nije drugačije određeno, rok za izvršenje radnje je 15 (petnaest) dana, ali za radnje koje se ne sastoje u novčanom davanju sud može odrediti duži rok. [...] Rok za izvršenje radnje počinje teći prvog dana nakon dostave prijepisa presude stranci kojoj je naloženo izvršenje.
Član 264. stav 2.
Prema strankama presuda ima djelovanje tek kad im je dostavljena.»
12. U Uredbi Vlade Republike Srpske o upotrebi jugoslavenskog dinara («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 33/99) relevantne odredbe glase:
«Član 1.
Jugoslavenski dinar prestaje da se koristi u platnom prometu Republike Srpske kod Razvojne banke AD Banja Luka sa 25. novembrom 1999. godine [...].
Član 2.
Razvojna banka AD Banja Luka će stanje imaoca žiro-računa, izuzev računa komercijalnih banaka i organizacija koje se bave uzimanjem novca u depozit, po važećem kursu (1,00 KM=16,00 YU din) izvršiti preračun i dinare prenijeti na račun Budžeta Republike Srpske, a imaocima žiro-računa prenijeti protuvrijednost u konvertibilnim markama.
Član 5.
Nastale obaveze i potraživanja između pravnih i fizičkih lica u YU dinarima će se izvršavati u KM, saglasno Zakonu o obligacionim odnosima.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantica navodi da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je nezakonito i nepravilno oštećena u uživanju imovinskih prava. Apelantica smatra da su sudovi pogrešno obračunali novčane iznose koje joj duguje tuženi. Ona ističe da je Apelacioni sud pobijano rješenje donio na osnovu drugog finansijskog nalaza tog vještaka, što je nepravilno i to po uredbi koja je donesena skoro dvije i po godine poslije trenutka kada je trebalo izvršiti konverziju YU dinara u konvertibilnu marku kao zvaničnu valutu, tako da je uzet u obračun omjer ovih valuta 1:16, umjesto 1:6. Obračun je vršen retroaktivno u odnosu na usvojenu uredbu, što je nedopustivo, smatra apelantica. Navedenom uredbom je regulirana zamjena YU dinara kod imaoca žiro-računa u Razvojnoj banci AD Banja Luka. U konkretnom slučaju, sredstva nisu bila na žiro-računu AD Razvojne banke, niti je ona bila nadležna za ta sredstva. Prema tome, apelantica smatra da je osporenim rješenjem nepravilno utvrđen konačan iznos koji joj tužena strana duguje.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju, koji je Ustavnom sudu dostavio Apelacioni sud, se navodi da se u konkretnoj pravnoj stvari radilo o izvršenju dozvoljenom na osnovu pravosnažne presude kojom je obaveza izvršenika utvrđena u YU dinarima. Izvršni naslov predstavlja Presuda Osnovnog suda u Brčkom broj P-881/90-I od 11. septembra 1997. godine. Međutim, valja imati u vidu da je ta presuda postala pravosnažna tek donošenjem Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-102/98 od 16. juna 1999. godine. Tokom postupka je utvrđeno da je navedena drugostepena presuda dostavljena izvršeniku 16. novembra 1999. godine. Paricioni rok za dobrovoljno izvršenje obaveze izvršenika, utvrđen prvostepenom presudom, bio je 15 dana. Tek nakon proteka tog roka presuda je stekla svojstvo izvršnosti.
15. Kako je izvršna isprava glasila na YU dinare, koji u vrijeme prinudnog izvršenja više nisu bili platežno sredstvo u Bosni i Hercegovini, trebalo je utvrditi obaveze izvršenika u konvertibilnim markama. Prema ocjeni Apelacionog suda, imajući u vidu da je izvršenik kasnio tek 2. decembra 1999. godine (kada je istekao rok od 15 dana za dobrovoljno izvršenje obaveze, računajući od dana uručenja drugostepene presude izvršeniku), za konverziju obaveze izvršenika u konvertibilnu marku, bilo je nužno primijeniti propise u vezi s tim i kurs koji su važili u momentu kada je izvršenik trebao izvršiti svoju obavezu, odnosno kad je pao u docnju.
16. Imajući u vidu sve izneseno, bez osnova su, navodi se dalje u odgovoru na apelaciju, apelanticine tvrdnje o povredi njenog prava na imovinu. Imovina koja apelantici nije ni trebalo da bude određena ne može se smatrati njezinom imovinom, te se stoga i ne može govoriti o povredi njenog prava na imovinu, zaključuje se u odgovoru Apelacionog suda, pa se predlaže da se podnijeta apelacije odbije kao neosnovana.
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Apelacionog suda broj GŽ-284/02 od 27. novembra 2003. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporeno rješenje apelantica je primila 20. decembra 2003. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnijeta 4. februara 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelantica pobija navedena rješenja tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njezino pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu.»
23. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, je opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Sva tri navedena pravila su povezana, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51).
25. Apelantici je pravosnažnom sudskom presudom dosuđen određeni novčani iznos, koji je trebalo da joj na ime duga isplati tuženi. Ovaj novčani iznos predstavlja apelanticinu «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, apelantica smatra da je osporenim rješenjima, donesenim u izvršnom postupku, o njenom pravu riješeno na drugačiji način od onog kako je utvrđeno u presudi koja predstavlja izvršni naslov.
26. Apelantica se žali da su sudovi prilikom donošenja osporenih rješenja pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. To za posljedicu ima obavezu dužnika da joj isplati manji iznos od dosuđenog,što predstavlja miješanje u njezino pravo na imovinu.
27. Ustavni sud mora utvrditi predstavljaju li osporena rješenja miješanje u apelanticino pravo na imovinu. Da bi miješanje bilo opravdano ono mora biti (a) predviđeno zakonom (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
28. Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica, niti da ispituje način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i sl. (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03). Ne postoje naznake da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na proizvoljan način primijenili relevantno pravo i da su povrijedili apelanticino ustavno pravo na imovinu, iz slijedećih razloga.
29. Osporena rješenja redovnih sudova temelje se na primjeni odredaba Uredbe Vlade Republike Srpske o upotrebi jugoslavenskog dinara koja predviđa da će se «nastale obaveze i potraživanja između pravnih i fizičkih lica u YU dinarima izvršavati u KM, saglasno Zakonu o obligacionim odnosima». U konkretnom slučaju, iako su tačni apelanticini navodi da je presuda koja predstavlja izvršni naslov postala pravosnažna 16. juna 1999. godine, ne može se prihvatiti tvrdnja da paricioni rok za izvršenje obaveze tuženog – sada izvršenika - počinje teći od tada, jer je, članom 257. stav 3. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, izričito određeno da rok za izvršenje počinje teći prvog dana nakon dostave prijepisa presude stranci kojoj je naloženo izvršenje. Također, članom 264. tog zakona je određeno da presuda suda ima djelovanje prema strankama tek od dana kada im je dostavljena.
30. Imajući to u vidu, rok za dobrovoljno izvršenje obaveze izvršenika je počeo teći prvog narednog dana nakon dostave presude, a to je 17. novembar 1999. godine, dok je posljednji dan roka bio 1. decembar 1999. godine. Kada će dobrovoljno izvršiti obavezu – prvog, posljednjeg ili nekog drugog dana u okviru paricionog roka – bila je stvar odluke izvršenika, ali se prinudna naplata nije mogla tražiti prije isteka paricionog roka. Sa izvršenjem sporne obaveze izvršenik je, dakle, počeo kasniti tek 2. decembra 1999. godine. Međutim, u to vrijeme je već bila na snazi spomenuta uredba od 26. septembra 1999. godine i odgovarajuće uputstvo o primjeni te uredbe, prema kojem se obaveze utvrđene sudskim odlukama konvertuju u KM po kursu 1 KM=16 YU dinara. Na taj način su, finansijskim vještačenjem obračunate i sudskim rješenjem utvrđene, konačne obaveze izvršenika za isplatu apelantici iznosa od 867,20 KM, dok je u ostalom dijelu prijedlog za izvršenje odbijen, dozvoljeno izvršenje stavljeno van snage i obustavljene sve do tada provedene izvršne radnje.
31. Prema navedenom, osporenim rješenjima nije na drugačiji način riješeno o apelanticinom pravu da joj dužnik isplati određeni novčani iznos od načina kako je dosuđeno u presudi koja predstavlja izvršni naslov, pa ta rješenja ne predstavljaju miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine.
32. Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
33. Ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer osporena rješenja ne predstavljaju miješanje u pravo na mirno uživanje imovine.
34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić