Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-518/04 (S.L.)
Odluka donesena 12. 04. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-518/04
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 04. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 518/04, rješavajući apelaciju S. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 12. aprila 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. L., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Gž-4/03 od 3.
novembra 2003. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj P-1/97 od 27. februara 2003. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. L. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa R. T., advokat iz Kozarske Dubice, podnio je, 4. juna 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-4/03 od 3. novembra 2003. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj P-1/97 od 27. februara 2003. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Vlade Republike Srpske, koju zastupa Republičko javno pravobranilaštvo Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je, 17. novembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je 3. decembra 2004. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Vrhovni sud i tužena 6. decembra 2004. godine.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 29. marta 2005. godine, dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Apelant i preduzeće HPK »Draksenić» iz Draksenića u kojem je on bio direktor su, 3. jula 1995. godine, zaključili pismeni ugovor po kojem je apelant, kao proizvođač i vlasnik tehnologije »prirodnog oplemenjivanja alkoholnih destilata u žestoka pića», ovlastio to preduzeće da besplatno proizvodi vinjak »Sveti Georgije» po navedenoj tehnologiji na rok od jedne godine.
7. Apelant tehnologiju proizvodnje vinjaka pod nazivom «Sveti Georgije» nikad nije prijavio niti je zaštitio ovaj pronalazak (patent) kod nadležnog organa.
8. HPK »Draksenić» iz Draksenića je u 1996. godini imenovao novog direktora umjesto apelanta i novi upravni odbor, ali je nastavio proizvoditi vinjak pod nazivom »Sveti Georgije».
9. Presudom Okružnog suda broj P-1/97 od 27. februara 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Gž-4/03 od 3. novembra 2003. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on vlasnik tehnologije »prirodnog oplemenjivanja alkoholnih destilata u žestoka pića», koju je ugovorom sa preduzećem HPK»Draksenić» iz Draksenića od 3. jula 1995. godine, pod imenom «Sveti Georgije» ekstra fini vinjak, ustupio ovom preduzeću besplatno u trajanju od jedne godine, kao i zahtjev da mu tužena naknadi štetu zbog bespravno oduzete tehnologije proizvodnje ekstra finog vinjaka «Sveti Georgije». U obrazloženju osporenih presuda se navodi da apelant nije izvršio prijavu za zaštitu pronalaska nadležnom zavodu u bivšoj SFRJ, niti nakon raspada SFRJ u nekoj od republika u sastavu bivše SFRJ, koje su priznate kao države, pa kako mu to pravo nije upisano u registar patenata kod nadležnog organa, samim tim nije nosilac prava na patent, te nije aktivno legitimiran u ovom sporu, odnosno nema pravo na patentnu zaštitu, to jest pravo da tužbom traži donošenje odluke kojom će se drugom licu zabraniti da koristi patent i naložiti mu da apelantu naknadi štetu. S druge strane, ni tužena nije pasivno legitimirana, budući da se tužba za zaštitu pronalazaka podnosi protiv lica koje neovlašteno koristi nečiji pronalazak, a po navodima samog apelanta HPK »Draksenić» je koristio njegov pronalazak usprkos njegovoj zabrani, dok tužena nije koristila taj pronalazak.
IV. Relevantni propisi
Zakon o zaštiti pronalazaka, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja («Službeni list SFRJ», br. 34/81, 3/90 i 20/90) «Član 44.
Nosilac patenta, modela ili uzorka ima:
1)pravo da koristi i da drugim licima ne dozvoli korištenje u proizvodnji zaštićenog pronalaska, oblika tijela, slike ili crteža;
2)pravo da stavi u promet predmete izrađene prema zaštićenom pronalasku, obliku tijela slici ili crtežu;
3)pravo da raspolaže patentom, odnosno modelom ili uzorkom;
4)pravo na naknadu kad drugo lice koristi u proizvodnji njegov zaštićeni pronalazak, oblik tijela, sliku ili crtež, odnosno pravo na učešće u dohotku i druga prava utvrđena samoupravnim općim aktom.
Član 48.
Nosilac žiga ima isključivo pravo da koristi žig u privrednom prometu za označavanje svojih proizvoda, odnosno usluga, a korisnik kolektivnog žiga - pravo na upotrebu tog žiga i u skladu sa samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom o tom žigu.
Član 50.
Prava iz člana 44. i 48. ovog zakona stječu se priznavanjem patenta, modela ili uzorka, odnosno žiga i upisom priznatog prava u odgovarajući registar, a važe od dana podnošenja prijave za priznavanje tog prava.
«Član 117. stav 1.
Nosilac patenta, modela ili uzorka i žiga, odnosno ovlašteni korisnik oznake porijekla proizvoda ima pravo da tužbom zahtijeva prestanak daljeg vršenja radnje kojom se čini povreda njegovog prava, kao i naknadu štete.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da je nepravilno pravno shvatanje Vrhovnog i Okružnog suda da ne može tražiti sudsku zaštitu svoje tehnologije zato ju nije prijavio nadležnom organu, jer prema apelantovom mišljenju ratno stanje je objektivan razlog što nije mogao prijaviti svoju tehnologiju, a i nakon prestanka rata apelant to nije smio učiniti jer je «Republika Srpska i dalje bila u getu», te da su mu osporenim presudama povrijeđena prava na pravično suđenje u građanskim stvarima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud ističe da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju pobijane presude.
12. Okružni sud u odgovoru ističe da apelacija nije osnovana i da apelantovo pravo na imovinu nije povrijeđeno, jer u zakonito provedenom postupku je utvrđeno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti za patentnu zaštitu apelanta. Smatra da se apelant neosnovano poziva na povredu prava na imovinu, jer njegovo traženo pravo u sudskom postupku nije utvrđeno, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Tužena u odgovoru ističe da je apelacija neosnovana i predlaže da se odbije, jer niti je apelant bio aktivno legitimiran, niti je tužena bila pasivno legitimirana, s obzirom na konkretni tužbeni zahtjev, jer procesna legitimacija pripada licima koji su subjekti spornog građansko-pravnog odnosa, a Vlada Republike Srpske nije ni u kakvom pravnom odnosu sa apelantom, pa stoga nema ni pasivnu legitimaciju.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž- 4/03 od 3. novembra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je osporenu presudu primio 5. aprila 2004. godine, a podnio je apelaciju Ustavnom sudu 4. juna 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant pobija presude Vrhovnog suda i Okružnog suda tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova ustavna prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
20. Apelant, u suštini, navodi da je osporenim presudama na njegovu štetu pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
21. U vezi sa navedenim, Ustavni sud se poziva na svoj raniji stav (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je ´na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu´ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava».
22. Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju. Iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su odlukama Vrhovnog i Okružnog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine.
23. Redovni sudovi su u obrazloženjima osporenih presuda naveli precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju donesene presude. Apelant nikad nije podnio prijavu za zaštitu pronalaska, te kako nije nosilac patenta, to nije ni ovlašten na sudsku zaštitu prije nego što mu se prizna pravo na patent. Stoga, apelant nije ni bio aktivno legitimiran u konkretnom slučaju. S druge strane, ni tužena nije pasivno legitimirana, jer prema navodima samog apelanta tužena nije koristila apelantov pronalazak.
24. Apelant nije predočio Ustavnom sudu bilo kakve dokaze da je u konkretnom slučaju primjena procesnog i materijalnog prava bila proizvoljna ili diskriminacijska. Stoga, Ustavni sud neće raspravljati o primjeni i načinu na koji su tumačenje materijalnog prava izvršili redovni sudovi.
25. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
26. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u postupku koji je okončan pobijanom presudom, a Ustavni sud nije utvrdio da su apelantovi navodi osnovani, niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić