Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-741/04 (M.Ž.)

Odluka donesena 12. 04. 2005.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Šta se smatra imovinom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni postupak
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-741/04

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 04. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 741/04, rješavajući apelaciju M. Ž., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 12. aprila 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. Ž., podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-170/04 od 1. juna 2004. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M. Ž. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa M. Z., advokat iz Brčkog, podnio je 12. augusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-170/04 od 1. juna 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je, 8. novembra 2004. godine, na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od Apelacionog suda i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt) da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovore na apelaciju su dostavili Apelacioni sud 17. novembra 2004. godine, a Brčko Distrikt 14. decembra 2004. godine.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Apelacionog suda i Brčko Distrikta dostavljeni su apelantu 28. januara 2004. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Mal. 32/03 od 24. marta 2004. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Brčko Distrikt na ime otpremnine isplati iznos od 4.433,50 KM zajedno sa zateznom kamatom, počevši od podnošenja tužbe pa do isplate, i troškovima parničnog postupka. Među parničnim strankama je bilo sporno predstavlja li naknada, koju je apelant primao od 1. novembra 2001. godine do 30. juna 2002. godine, otpremninu ili plaću. Apelant je smatrao, iako nije radio, da je navedena naknada predstavljala plaću, jer su na isplaćene iznose plaćeni i doprinosi.

7. U toku postupka Osnovni sud je utvrdio da nije sporno da se apelant kao zaposlenik entitetskog administrativnog tijela, koje je postojalo do 31. oktobra 2001. godine, nije zaposlio preko javnog konkursa za popunu radnih mjesta u integriranu administraciju Brčko Distrikta i da je sa 1. novembrom 2001. godine izgubio status zaposlenika. U vremenskom periodu od 1. novembra 2001. godine do 30. juna 2002. godine apelant nije radio, ali je u tom periodu, redovno, svaki mjesec, primao iznos od 350,00 KM na koji su plaćeni i odgovarajući doprinosi. Osnovni sud je prilikom odlučivanja imao u vidu Nalog Supervizora o integriranoj administraciji u Brčko Distriktu od 19. septembra 2001. godine (u daljnjeg tekstu: Nalog) koji je donesen u skladu sa ovlaštenjima iz arbitražnih odluka od 14. februara 1997. godine, 5. marta 1999. godine, Aneksa Konačne arbitražne odluke od 18. augusta 1999. godine i Sporazuma o implementaciji entitetskih obaveza iz Konačne arbitražne odluke za Brčko od 24. oktobra 2001. godine. Nalogom su utvrđena prava zaposlenih u javnom sektoru, u administrativnim tijelima koje je naslijedio Brčko Distrikt, ali koji nisu zaposleni u integriranoj administraciji nakon provedenog javnog konkursa. Članom 1. Naloga sa 31. oktobrom 2001. godine prestala su da postoje sva entitetska administrativna tijela čije su nadležnosti prenesene na Brčko Distrikt, a članom 2. razgraničena su prava bivših zaposlenika do 31. oktobra 2001. godine (do kada su postojala navedena administrativna tijela i radna mjesta, odnosno do kada su zaposlenici radili) sa pravima utvrđenim od 1. novembra 2001. godine do 30. juna 2002. godine. Osnovni sud je utvrdio da je na osnovu Naloga apelantu, koji se nije zaposlio u integriranu administraciju Brčko Distrikta, isplaćena otpremnina na način i u visini kako je određeno Nalogom, koji je obavezujućeg karaktera i ima prednost u slučaju sukoba nad domaćim zakonom.

8. Apelacioni sud je Presudom broj Gž- 170/04 od 1. juna 2004. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu, izjavljenu protiv presude Osnovnog suda broj Mal. 32/03 od 24. marta 2004. godine.

IV. Relevantni propisi

9. Zakon o radu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», br. 7/00) «Član 85. st. 1. i 2.

(1)Zaposlenik koji je sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje u zavisnosti od dužine neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem. Ova odredba se ne primjenjuje ako je do otkazivanja ugovora o radu došlo zbog neispunjenja obaveza zaposlenika utvrđenih ugovorom o radu. (2)Otpremnina se ne može utvrditi u iznosu manjem od jedne trećine (1/3) prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu kod tog poslodavca.…».

10. Arbitražni tribunal za spor oko međuentitetske granice u oblasti Brčkog Odluka od 7. marta 1997. godine «Stav 3.

3. Supervizor ima ovlast da proglašava obavezujuće propise i naredbe kao pomoć programu implementacije i lokalne demokratizacije. Ovakvi propisi i naredbe će imati premoć nad bilo kojim zakonom koji je u suprotnosti. Svi nadležni organi, uključujući sudove i policijski službenici će poštovati i primjenjivati sve propise i naredbe supervizora. Strane će poduzeti sve potrebne akcije potrebne za ostvarivanje pune saradnje sa supervizorom u implementaciji ovih odredbi i mjera opisanih u daljnjem tekstu».

11. Nalog supervizora o integriranoj administraciji u Brčko Distriktu od 19. septembra 2001. godine «Stav 3.

Imajući u vidu stav 7 Sporazuma o implementaciji entitetskih obaveza iz Konačne arbitražne odluke za Brčko, potpisanog od strane entiteta 24. oktobra 2001. godine, koji predviđa obavezu entiteta da naprave plan preraspoređivanja ili davanja beneficija (npr. otpremnine, prijevremeno penzionisanje, obuku ili zapošljavanje na drugom radnom mjestu) za zaposlene u javnom sektoru koji su bili zaposleni u administrativnim tijelima koje je naslijedio Brčko Distrikt a koji nisu zaposleni u integrisanu administraciju Brčko Distrikta, uključujući isplaćivanje otpremnina od 350,00 KM u trajanju od 6 mjeseci i odgovarajuće doprinose za socijalno osiguranje za svakog od gore spomenutih radnika;

Stav 4. tač. 1. i 2. b) i c) Nakon provedenog javnog konkursa za radna mjesta u integrisanoj administraciji Brčko Distrikta koji je provela Vlada Brčko Distrikta u skladu sa članom 21. Statuta i uputstvima moje Kancelarije;

Ovim izdajem slijedeći Nalog:

1. 31. oktobra 2001. godine prestat će da postoje sva entitetska administrativna tijela čije nadležnosti su prenesene na Brčko Distrikt kao i radna mjesta u njima.

2. Zaposleni u javnom sektoru gore spomenutih tijela koji nisu zaposleni u integrisanoj administraciji Brčko Distrikta imat će pravo da:

b) Primaju otpremnine i odgovarajuće doprinose za socijalno osiguranje u periodu od 1. novembra 2001. do 31. decembra 2001, kako je to određeno budžetom Brčko Distrikta;

c) Od 1. januara 2002. primaju sve beneficije koje su predviđene stavom 7. Sporazuma o implementaciji entitetskih obaveza iz Konačne arbitražne odluke za Brčko, koji je potpisan 24. oktobra 2001. godine».

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant pobija presudu Apelacionog suda, tvrdeći da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zaštićeni članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant priznaje da u vremenskom periodu od 1. novembra 2001. godine do 30. juna 2002. godine nije radio. Za to vrijeme primao je novčanu naknadu koja bi mogla predstavljati ili plaću ili otpremninu, ali ne i plaću i otpremninu. Apelant smatra da se povreda njegovih prava vidi u tome «što mu nije isplaćena ili plaća ili otpremnina», te što te činjenice nisu utvrđene u postupku.

b) Odgovori na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud ističe da je članom 85. Zakona o radu Brčko Distrikta propisano pravo na otpremninu zaposleniku koji je sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon dvije godine neprekidnog rada. Nije sporno da se apelant kao zaposlenik entitetskog administrativnog tijela (a ne administrativnog tijela Brčko Distrikta) koje je postojalo do 31. oktobra 2001. godine nije zaposlio u integriranu administraciju tuženog Brčko Distrikta i da je u periodu od 1. novembra 2001. godine do 30. juna 2002. godine primao redovno svaki mjesec iznos od po 350,00 KM i da su na ovaj iznos plaćani i odgovarajući doprinosi prema Nalogu. Apelacioni sud, također, ističe da je Supervizor Nalogom odredio da naknada koju je primao apelant i plaćeni doprinosi predstavljaju otpremninu, a kako nalozi Supervizora imaju supremaciju u slučaju sukoba nad domaćim zakonima, nesumnjivo je da je na taj način u potpunosti udovoljeno apelantovom pravu na otpremninu. Apelacioni sud navodi da je zasnivanjem odluke ovog suda na arbitražnim odlukama od 14. februara 1997. godine i 5. marta 1999. godine, odnosno Nalogu presuda zasnovana na Zakonu i da ničim nisu povrijeđena i ugrožena apelantova prava na pravično suđenje i zaštitu imovine.

14. Brčko Distrikt u odgovoru na apelaciju ističe da nisu osnovane apelantove tvrdnje da je pobijanom presudom Apelacionog suda ugroženo njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, jer su 31. oktobra 2001. godine prestala postojati sva entitetska administrativna tijela. Svi zaposlenici koji po javnom konkursu nisu zaposleni u integriranu administraciju prestali su raditi i ostvarili su pravo na otpremninu u iznosu od 350,00 KM mjesečno i plaćene doprinose. Prema Sporazumu o implementaciji entitetskih obaveza od 24. oktobra 2001. godine utvrđeno je da ovu obavezu snosi Brčko Distrikt do 31. decembra 2001. godine, a od 31. decembra 2001. godine do 30. juna 2002. godine obavezu snose entiteti. Apelant, kao raniji zaposlenik entitetskog administrativnog tijela, koje je postojalo do 31. novembra 2001. godine, nije se zaposlio u integriranu administraciju Brčko Distrikta, te je sa 1. novembrom 2001. godine izgubio status zaposlenika. U periodu od 1. novembra 2001. godine do 30. juna 2002. godine nije radio, ali je u tom periodu primao za svaki mjesec iznos od po 350,00 KM, novčanu svotu za koju je Supervizor Nalogom odredio da je otpremnina. Također za svaki mjesec su uplaćivani odgovarajući doprinosi.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njom pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž-170/04 od 1. juna 2004. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 22. juna 2004. godine, a apelacija je podnesena 12. augusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant pobija presudu Apelacionog suda, smatrajući da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

22. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što Apelacioni sud nije potpuno utvrdio činjenično stanje vezano za neisplaćivanje ili plaće ili otpremnine.

23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze kao i da ima «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Golder protiv Velike Britanije od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). S obzirom da se postupak koji je u pitanju odnosi na apelantova potraživanja koja su imovinske prirode, Ustavni sud zaključuje da ovaj postupak potpada pod opseg zaštite člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. Međutim, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

25. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

26. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju tokom cjelokupnog postupka apelantu bilo omogućeno da iznosi sve dokaze u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje sudskih odluka i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Nadalje, Apelacioni sud i Osnovni sud uzeli su u obzir sve navode i tvrdnje i ispitali apelantove zahtjeve na osnovu primjenjivih zakonskih odredbi i dovoljno jasno obrazložili svoje odluke. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje indikacije da je postupak vođen na nepravičan način, niti je došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.

27. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

28. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kojem korespondira član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

29. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu».

30. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

31. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice mogu, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).

32. Pojam «imovina», koji se navodi u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba da se tumači na restriktivan način, nego ga treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava pojedinaca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti (Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, tom 31. stav 50; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 37/00, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 24/02 od 29. augusta 2002. godine i Odluka broj U 12/01, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 20/02 od 3. augusta 2002. godine).

33. U konkretnom slučaju pravo na otpremninu, prema Zakonu i Nalogu, stiče zaposlenik kojem prestaje radni odnos. Pravo na otpremninu predstavlja novčano potraživanje koje je stečeno, koje je privremenog karaktera i koje proizlazi iz radnog odnosa. Dakle, ovo pravo predstavlja pravo na imovinu.

34. Ustavni sud uočava da apelant po raspisanom konkursu nije primljen u integriranu administraciju Brčko Distrikta, i da u vremenskom periodu od 1. novembra 2001. godine do 30. juna 2002. godine nije radio. Za navedeni vremenski period apelantu su u cijelosti uplaćivani odgovarajući doprinosi, s tim što je redovno svaki mjesec primao po 350,00 KM na ime otpremnine, kako je to propisano Zakonom i Nalogom. Ustavni sud naglašava da apelant u ovom periodu nije imao pravo na plaću jer se plaća isplaćuje samo za ostvareni rad. Prema tome, Ustavni sud smatra da na ovaj način nije došlo do miješanja u apelantovu imovinu, bilo lišavanjem bilo stavljanjem ograničenja na korištenje konkretnog prava, niti pobijana presuda ukazuje da je bilo takvog miješanja. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati dalje principe člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se apelant i ne poziva konkretno na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, Ustavni sud smatra da pobijanom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

35. Ustavni sud uočava da apelant po raspisanom konkursu nije primljen u integriranu administraciju Brčko Distrikta i da, u vremenskom periodu od 1. novembra 2001. godine do 30. juna 2002. godine, nije radio. Za navedeni vremenski period apelantu su uplaćivani odgovarajući doprinosi, s tim što je redovno, svaki mjesec, primao po 350,00 KM na ime otpremnine, kako je to propisano Nalogom. Prema tome, Ustavni sud smatra da pobijanom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer nije došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja, niti je bilo lišavanja ili ograničavanja apelantovih prava, kojem je prestao radni odnos, da ostvari pravo na otpremninu.

37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-741/04 (M.Ž.) | Sudska praksa | Aktio