Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-326/04 (M.A.)

Odluka donesena 23. 03. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-326/04

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 03. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 326/04, rješavajući apelaciju M. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudijana sjednici, održanoj 23. marta 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. A., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-

2503/02 od 11. decembra 2003. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. A., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-

2503/02 od 11. decembra 2003. godine, u odnosu na pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je, 30. marta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-2503/02 od 11. decembra 2003. godine

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) i Kantonalne administrativne službe Federalnog zavoda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) zatraženo je, 6. decembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. januara 2005. godine, Federalni zavod 20. januara 2005. godine, dok Kantonalna služba nije dostavila odgovor.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 1 februara 2005. godine, dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Rješenjem Saveznog sekretarijata narodne odbrane - Zavoda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika broj IP 082306 UP-1 br.622/86 od 26. marta 1986. godine apelantu je priznato pravo na invalidsku penziju.

7. U periodu od 3. maja 1992. godine do 25. maja 1996. godine apelant je bio pripadnik Armije RBiH i stekao čin kapetana, te tako ostvario novi penzijski staž, koji mu je Federalni zavod uračunao u ukupan penzijski staž.

8. Apelant je Kantonalnoj službi podnio zahtjev za ponovno priznavanje prava na invalidsku penziju po osnovi novog penzijskog staža i novog čina.

9. Kantonalna služba je Rješenjem broj 126319927 od 23. septembra 2002. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda broj 02/1-126319927 od 31. oktobra 2002. godine, odbila apelantov zahtjev za priznavanje prava na vojnu invalidsku penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, sa obrazloženjem da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 24. i 25. navedenog zakona za priznavanje ovog prava. U obrazloženju ovih rješenja je navedeno kako je utvrđeno da apelantu služba u Armiji RBiH nije prestala zbog trajne nesposobnosti za aktivnu vojnu službu, niti je apelant pružio vjerodostojne dokaze o tome, pa je zaključeno da nisu ispunjeni zakonski uvjeti da mu se prizna vojna invalidska penzija Armije RBiH.

10. Vrhovni sud je presudom broj U-2503/02 od 11. decembra 2003. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu, izjavljenu protiv navedenih rješenja organa uprave. U obrazloženju ove presude je navedeno da su organi uprave u upravnom postupku potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo.

IV. Relevantni propisi

11. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika ("Službeni list RBiH ", br. 2/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:

"Član 24.

Invalidnost po ovom zakonu nastupa kad vojnom osiguraniku prestane služba zbog utvrđene trajne nesposobnosti za aktivnu vojnu službu, usljed bolesti, povrede van rada, povrede na radu ili profesionalne bolesti.

Član 25.

Tjelesno oštećenje je gubitak, oštećenje ili onesposobljenost pojedinih organa ili dijelova tijela najmanje 30% ako je prouzrokovana povredom na radu ili profesionalnom bolešću, odnosno od najmanje 50% ako je prouzrokovana povredom na radu ili profesionalnom bolešću van rada, koji ograničavaju pokretljivost, otežavaju normalnu aktivnost organizma i uvjetuju veće napore u ostvarivanju životnih potreba, bez obzira na to da li prouzrokuju invalidnost.

Član 35.

Vojni osiguranik kod koga nastupi invalidnost po ovom zakonu stiče pravo na invalidsku penziju.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant navodi kako su nadležni organi pogrešnom primjenom zakona u postupku koji je okončan pobijanom presudom povrijedili njegova ustavna prava i to pravo na život i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.a) i e) i čl. 2. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da mu pripada pravo na ponovno određivanje invalidske penzije po osnovi novoostvarenog staža i po osnovi novog čina, te da su nadležni organi rješavali njegove zahtjeve i njegovu tužbu «na pogrešan način» kad su njegov zahtjev za ponovno određivanje invalidske penzije odbili kao neosnovan.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud, u odgovoru na apelaciju, navodi kako smatra da nisu prekršena apelantova zaštićena ljudska prava, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Federalni zavod je, u odgovoru na apelaciju, naveo da ostaje kod pravnog stanovišta obrazloženog u osporenom rješenju, te predlaže da se apelacija odbije u cijelosti.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj U-

2503/02 od 11. decembra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Ova presuda je dostavljena apelantu 25. februara 2004. godine, a apelacija je podnesena 30. marta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

18. Međutim, prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini» . Član 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije».

19. Pravo na život ne pruža garanciju protiv svih prijetnji životu, već protiv namjernog lišavanja života i bezobzirnog ugrožavanja života. U konkretnom slučaju je očigledno da ne postoje nikakvi razlozi koji dovode u pitanje apelantov život, već on traži da mu se prizna pravo na invalidsku penziju kao pripadnika Armije RBiH, pa slijedi da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.

VII. Meritum

20. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

21. Postupak pred sudom, u konkretnom slučaju, odnosi se na apelantova građanska prava, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

22. Apelant smatra da mu je pravo na pravičan postupak povrijeđeno nepravilnom primjenom zakona, jer ostvaruje pravo na invalidsku penziju kao pripadnik Armije RBiH, po osnovi novostečenog staža i čina u Armiji RBiH.

23. U smislu člana 35. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, samo vojni osiguranik kod kojeg nastupi invalidnost po ovom zakonu stiče pravo na invalidsku penziju. Kako je to propisano članom 24. navedenog zakona, preduvjet za nastupanje invalidnosti, odnosno stjecanje prava na invalidsku penziju, je da vojnom osiguraniku prestane služba zbog utvrđene trajne nesposobnosti za aktivnu vojnu službu, usljed bolesti, povrede van rada, povrede na radu ili profesionalne bolesti. Apelant nije uspio dokazati, niti u upravnom niti u sudskom postupku, da je njegova aktivna vojna služba u Armiji RBiH prestala zbog utvrđene trajne nesposobnosti za aktivnu vojnu službu.

24. Vrhovni sud je osporenu presudu donio u nejavnoj sjednici, gdje je ispitao zakonitost osporenog upravnog akta, razmatrajući utvrđeno činjenično stanje, procesna i pravna pitanja. U postupku su prikupljeni svi relevantni dokazi, sud je protumačio i primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana.

25. Ustavni sud, općenito, nije nadležan da vrši provjeru utvrđivanja činjenica niti da tumači odluke nižih sudova, osim ukoliko odluka nižih sudova krši ustavna prava. To je u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, te u slučaju kad je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03). Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije zloupotrijebio pozitivno-pravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok se radi o tumačenju navedenih odredbi.

26. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

27. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

28. Na osnovu člana 16. stav 2. tačka 7. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u postupku koji je okončan pobijanom presudom, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.

30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-326/04 (M.A.) | Sudska praksa | Aktio