Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-108/04 (G. R. i A. P.)
Odluka donesena 23. 03. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-108/04
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 03. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 108/04, rješavajući apelaciju G. R. i A. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 23. marta 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija G. R. i A. P., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-91/03 od 9.
septembra 2003. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj K- 7/02 od 18. novembra 2002. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. G. R. i A. P. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa D. R., advokat iz Doboja, podnijeli su, 30. januara 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-91/03 od 9. septembra 2003. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-7/02 od 18. novembra 2002. godine.
2. Nakon toga, A. P. je, 2. februara 2004. godine, ponovo podnio apelaciju protiv istih presuda.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 21. st.1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je, 4. novembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je odgovor dostavio 13. decembra 2004. godine, a Okružno tužilaštvo 16. novembra 2004. godine.
5. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Okružnog tužilaštva su dostavljeni apelanatu 3. marta 2005. godine.
6. Ustavni sud je, pošto se radi o dva zahtjeva iz njegove nadležnosti o istom pitanju, u skladu sa članom 30. Poslovnika Ustavnog suda, odlučio da apelacije spoji, vodi jedan postupak i donese jedna odluka broj AP 108/04. Spojene su apelacije br. AP 108/04 i AP 110/04.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
8. Okružni sud je donio Presudu broj K-7/02 od 18. novembra 2002. godine, kojom je apelante proglasio krivim što su sa umišljajem lišili života dva lica čime su, kao saizvršioci, počinili krivično djelo teško ubistvo iz člana 128. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakonika Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 22/00, 33/00 i 37/01), te su obojica osuđeni na kazne zatvora od po 14 godina.
9. Vrhovni sud je Presudom broj Kž-91/03 od 9. septembra 2003. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanata, dok je po službenoj dužnosti preinačio prvostepenu presudu u odnosu na pravnu kvalifikaciju krivičnog djela, kvalificirajući ga kao krivično djelo teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 5. Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 49/03), koji je u međuvremenu stupio na pravnu snagu i koji je blaži za apelante. U obrazloženju ove presude je navedeno da je Vrhovni sud podržao prvostepenu presudu u pogledu utvrđivanja krivične odgovornosti i izricanja krivične sankcije, jer prvostepena osuda sadrži detaljnu i logičnu činjenično-pravnu analizu zaključaka i dokaza na kojima se zasniva. Posebno je naglašeno da su neosnovani žalbeni navodi da je prilikom donošenja presude prvostepeni sud koristio iskaz jednog od apelanata, A. P., dat u istražnom postupku (kojom prilikom optuženi nije imao branioca), s obzirom da je on izuzet iz spisa na osnovu pravosnažnog Rješenja Okružnog suda broj K-7/02 od 12. februara 2003. godine, te da se osporena presuda ne zasniva na iskazima koje su optuženi dali u istrazi, već se u cijelosti zasniva na iskazima i materijalnim dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu.
IV. Relevantni propisi
10. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te„Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) „Član 364. stav 1. tač. 8. i 11.
(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
8) ako se presuda zasniva na dokazu na kojem se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, osim ako je, s obzirom na druge dokaze, očigledno da bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda.
11) ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili znatno proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.“
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da su osporene presude povrijedile njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što je došlo do bitnih povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tač. 8. i 11, kao i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te povrede krivičnog zakona iz čl. 365. i 366. Zakona o krivičnom postupku.
12. Bitne povrede krivičnog postupka apelanti vide u tome što smatraju da se prvostepena presuda Okružnog suda zasniva na iskazu koji je A. P. dao u istražnom postupku kada nije imao branioca, iako je za krivično djelo za koje je bio optužen zakonom propisana obavezna odbrana branioca iz reda advokata. Osim toga, prema navodima apelanata, do povrede prava na pravično suđenje došlo je zato što je drugostepena presuda nerazumljiva i što sadrži proturječnost između izreke i obrazloženja, te što drugostepena presuda nije riješila sve žalbene prigovore koje su iznijeli apelanti. Apelanti ističu da se osporene presude zasnivaju na pretpostavkama, a ne na čvrstim i jasnim dokazima, te da ne sadrže potreban stepen uvjerljivosti na osnovu čega bi se moglo zaključiti da su oni počinili krivično djelo za koje su optuženi. Povredu krivičnog zakona apelanti vide u tome što ih je sud osudio za krivično djelo teško ubistvo iako iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelanti nisu izvršili to krivično djelo.
13. Na kraju apelanti tvrde da nisu imali pravično suđenje, jer sud koji im je sudio nije bio nepristran i nezavisan, zato što je navodno bio pod pritiskom težine predmeta, s obzirom da su lica lišena života bošnjačke nacionalnosti, dok su oni srpske nacionalnosti. Povredu prava na presumpciju nevinosti apelanti vide u tome što osporene presude u svojim razlozima odražavaju stav da su apelanti krivi za krivično djelo za koje su optuženi, iako takve tvrdnje nisu potkrijepljene dokazima izvedenim na zakonit način u krivičnom postupku.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud i Okružno tužilaštvo su ostali kod navoda iz presuda koje se osporavaju apelacijom.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-91/03 od 9. septembra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelanti su primili 3. decembra 2004. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 30. januara 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. "
21. Ustavni sud konstatira da je član 6. Evropske konvencije primjenljiv u konkretnom slučaju, jer je očigledno da se u predmetnom postupku radilo o „utvrđivanju osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega“ kako je propisano u prvom stavu ovog člana.
22. Vrhovni sud je u osporenoj presudi naveo da je neosnovana tvrdnja iz žalbe apelanata da je prvostepeni sud koristio iskaz jednog od njih, A. P., dat u istražnom postupku, jer je taj iskaz izuzet iz predmetnog spisa pravosnažnim Rješenjem Okružnog suda broj K-7/02 od 12. februara 2003. godine, te da se prvostepena presuda ne zasniva na iskazima datim u istražnom postupku, već prvenstveno na materijalnim dokazima i iskazima datim tokom glavnog pretresa. Istina, Okružni sud je u jednom dijelu svoje presude spomenuo iskaz A. P., dat u istražnom postupku, prilikom analize i usporedbe njegove odbrane koju je koristio u istrazi sa odbranom koju je koristio na glavnom pretresu. Međutim, to ne znači da je Okružni sud svoju presudu zasnovao na tom iskazu i da je time došlo do bitne povrede odredbi krivičnog postupka. Naime, Okružni sud je na glavnom pretresu izveo čitav niz materijalnih dokaza, saslušao apelante i ostale svjedoke, te isključivo na osnovu takvih dokaza donio svoju odluku, što je vidljivo i samim čitanjem obrazloženja presude Okružnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ovaj prigovor apelanata smatra neosnovanim.
23. Apelanti su dalje prigovorili da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, jer je drugostepena presuda nerazumljiva i sadrži proturječnost između izreke i obrazloženja, te da drugostepena presuda nije riješila o svim navodima iz žalbe.
24. Ustavni sud ne vidi ni jedan razlog na osnovu kojeg bi se moglo smatrati da je osporena presuda nerazumljiva i da sadrži proturječnost između izreke i obrazloženja, jer samim čitanjem navedene presude vidljivo je da je ona konzistentna i logična, te da sadrži razloge i obrazloženja činjenica na kojima se zasniva. Stoga, Ustavni sud navedeni prigovor apelanata smatra neosnovanim.
25. Dodatni element pravičnog suđenja je i zahtjev da sudska odluka mora navesti razloge na kojima je zasnovana. Međutim, kolika je ta dužnost zavisi od prirode odluke i može je procijeniti samo sud u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja. Prema stanovištu Evropskog suda za ljudska prava, povreda prava na pravično suđenje, zbog toga što nacionalni sudovi nisu u cijelosti riješili sve žalbene navode, postoji na primjer: „kada obrazloženje potpuno nedostaje omogućeni pravni lijek će vjerovatno postati iluzoran“ (vidi Presudu Hadjianastassiou od 16. decembra 1992. godine serija A-252) ili „sud nije obavezan dati detaljan odgovor na svaki argument“ (vidi presude Van de Hurk od 19. aprila 1994. godine serija A-288 i Ruiz Torija od 9. decembra 1994. godine serija A-303). Prema stanovištu bivše Evropske komisije za ljudska prava «kada žalbeni sud koristi razloge nižeg suda, on ne mora ponovo navesti te razloge“ (vidi predstavku X protiv Italije, broj 10773/84, neobjavljeno). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani prigovori apelanata da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, s obzirom da Vrhovni sud nije odgovorio na sve žalbene razloge, zbog toga što presuda Vrhovnog suda sadrži sasvim dovoljno razloga i objašnjenja zašto se odbija žalba apelanata, te šta čini suštinske razloge na osnovu kojih Vrhovni sud potvrđuje presudu Okružnog suda.
26. U vezi sa prigovorom u pogledu nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona, Ustavni sud se poziva na stav Evropskog suda za ljudska prava koji navodi da «u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa» (vidi Presudu Kostovski od 20. novembra 1989. godine). Osim toga, Evropski sud za ljudska prava smatra da je «[...]ostavljeno domaćim sudovima da procijene da li izjava koju je dao svjedok u otvorenoj sudnici i pod zakletvom treba da bude izjava na koju će se osloniti, i dati prednost nad drugom izjavom istog svjedoka, čak i kad je prva kontradiktorna drugoj[...]». Identičan je i stav Ustavnog suda u Odluci broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 24/02), gdje je navedeno da Ustavni sud, u principu, nije nadležan da vrši procjenu činjeničnog stanja koju su izvršili redovni sudovi, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo.
27. Ustavni sud se, također, poziva na stav Evropskog suda za ljudska prava «[...]da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet - uključujući i iznošenje dokazne građe - pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređeniji položaj u odnosu na protivnika[...]» (vidi Presudu Dombo Beheer B.V. od 27. oktobra 1993. godine).
28. U konkretnom slučaju, nesporno je da su apelanti imali uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se pobijaju apelacijom. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u ispitivanje navoda apelanata da redovni sudovi nisu dovoljno dokazali njihovu krivicu. Naime, uvidom u obrazloženja pobijanih presuda vidljivo je da su redovni sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Nesporno je da su apelanti, tokom cijelog postupka, tretirani kao ravnopravna stranka, te da im je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da budu saslušani, da predlažu dokaze, daju svoje primjedbe, zatim apelanti su tokom postupka imali branioca, mogli su ulagati žalbe, te nema ni jednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja.
29. Ustavnom sudu ostaje još da ispita da li je došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog toga što, navodno, apelantima nije sudio nezavisan i nepristran sud, jer su sudovi koji su donijeli osporene odluke bili pod pritiskom težine predmeta, s obzirom da su lica lišena života bošnjačke nacionalnosti, a apelanti srpske nacionalnosti. U vezi sa navedenim prigovorom apelanata, Ustavni sud naglašava da njihovo nezadovoljstvo ishodom predmetnog krivičnog postupka ni na koji način ne znači da im je u predmetnom krivičnom postupku i uskraćeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, apsolutno su paušalne i bez ikakvih dokaza tvrdnje apelanata da sudovi u Republici Srpskoj nisu bili nepristrani i nezavisni, zbog toga što su navodno bili pod pritiskom predmeta, gdje su morali odlučiti o osnovanosti krivične odgovornosti za lica srpske nacionalnosti, koja su optužena da su lišila života lica bošnjačke nacionalnosti.
30. Apelanti su se pozvali i na povredu prava na presumpciju nevinosti, zato što osporene presude izražavaju stav da su apelanti krivi za krivično djelo za koje su optuženi, iako takve tvrdnje nisu potkrijepljene dokazima izvedenim na zakonit način u krivičnom postupku. Navedene tvrdnje Ustavni sud smatra neosnovanim zbog toga što je prethodno obrazloženo da su apelanti imali postupak koji je ispunjavao sve standarde pravičnog suđenja, a sasvim je logično da osuđujuće presude kojim se utvrđuje krivična odgovornost apelanata, te im se izriče krivična sankcija, izražavaju i stavove da su apelanti krivi za krivična djela za koja se osuđuju.
31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, jer se apelanti žale na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u postupku koji je okončan osporenom presudom, a Ustavni sud nije utvrdio osnovanost ovih navoda, niti postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, jer su osporene presude jasne i dovoljno obrazložene, a navodi iz apelacije o pristranosti suda i povredi načela presumpcije nevinosti, paušalni, bez datih činjenica i dokaza za ove tvrdnje.
33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić