Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-510/04 (I.G.)

Odluka donesena 12. 04. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-510/04

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 04. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 510/04, rješavajući apelaciju I. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 26. aprila 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija I. G., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už- 52/02 od 22. januara 2004. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. I. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je, 4. juna 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-52/02 od 22. januara 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je, 21. februara 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 3. marta 2005. godine, a Ministarstvo 7. marta 2005. godine.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Ministarstva su, 6. aprila 2005. godine, dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Služba za opću upravu i stambene odnose Općine Zenica je Rješenjem broj 03-23- 12-3646/00 od 15. decembra 2000. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 14-23- 1210/00 od 26. jula 2001. godine, odbila apelantov zahtjev za obnovu ugovora o korištenju stana u Zenici, u Ulici Armije BiH broj 22/VII (u daljnjem tekstu: sporni stan), zaključenog 29. augusta 1996. godine sa Javnim preduzećem „Zenica stan“. U navedenom upravnom postupku je utvrđeno da je apelant zaključio ugovor o korištenju spornog stana 29. augusta 1996. godine na osnovu Rješenja SO Zenica broj 03-372-2269/96 od 28. augusta 1996. godine, da je 30. aprila 1991. godine sa porodicom stanovao u Jajcu kao podstanar, a neposredno pred rat se vratio u Šipovo u porodičnu kuću svojih roditelja koja im je vraćena u posjed. Također je utvrđeno da bivši nosilac stanarskog prava na spornom stanu nije podnio zahtjev za povrat spornog stana u posjed. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, upravni organi su zaključili da apelantu ne pripada pravo na obnovu ugovora u skladu sa članom 2. stav 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon). Apelant je protiv drugostepenog rješenja pred Kantonalnim sudom u Zenici pokrenuo upravni spor.

7. Kantonalni sud u Zenici je Presudom broj U-156/01 od 18. oktobra 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Už-52/02 od 22. januara 2004. godine, odbio apelantovu tužbu protiv rješenja Ministarstva od 26. jula 2000. godine, također, primjenom člana 2. stav 4. Zakona. Vrhovni sud je dalje u presudi obrazložio da se u skladu sa članom 2. stav 3. Zakona apelant smatra privremenim korisnikom, kojem u smislu stava 4. tog člana ne pripada pravo na obnovu ugovora o korištenju, bez obzira na činjenicu da raniji nosilac stanarskog prava nije podnio zahtjev za povrat stana. Naime, kako je u upravnom postupku utvrđeno da apelant ima drugi smještaj na raspolaganju, u smislu člana 18.e i f. Zakona, on nema pravo na obnovu ugovora o korištenju spornog stana.

IV. Relevantni propisi

8. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“, br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) – odredbe koje su primjenjivane u konkretnom slučaju:

„Član 2. st. 3. i 4.

Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona osoba koja živi u stanu na temelju stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.

Privremeni korisnik iz prethodnog stava koji nema drugi smještaj na raspolaganju, ima pravo na novi ugovor o korištenju „ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom“ ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje prema članu 5. ovog zakona ili ukoliko je nadležni organ sukladno ovom zakonu odbacio zahtjev bivšeg stanara za povrat stana. Član 5. stav 2.

Ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku iz prethodnog stava prestaje mu stanarsko pravo.

Član 18.e Kod rješavanja zahtjeva za privremeno korištenje stana po odredbama ovog zakona nadležni organ će utvrditi:

- gdje je privremeni korisnik stanovao na dan 30. aprila 1991. godine,

- u kojem svojstvu je koristio taj stan ili nekretnine u vlasništvu na dan 30. aprila 1991,

- da li je moguće stanovanje u odnosnom stanu ili nekretnini,

- je li privremeni korisnik ili član njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u posjedu tog stana ili nekretnine u vlasništvu,

- je li dobrovoljno zamijenio ili prodao odnosni stan ili nekretninu u vlasništvu. Član 18.f Ukoliko su kumulativno ispunjeni uvjeti iz člana 18.e alineja 3. i 4, ili ako je ispunjen uvjet iz člana 18.e alineja 5, privremeni korisnik stana nema pravo na privremeno korištenje stana u smislu člana 18.d stav 3. ovog zakona.

Odredba stav 1. ovog člana odnosi se i na pravo privremenog korisnika na zaključenje novog ugovora o korištenju stana u smislu člana 2. stav 4. ovog zakona.”

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant je naveo da je u postupku rješavanja njegovog zahtjeva za obnovu ugovora o korištenju spornog stana narušen princip zakonitosti, jer je potpuno „zanemareno“ postojanje Zakona o stambenim odnosima. Naime, kako je apelant naveo, on je kao radnik u stalnom radnom odnosu dobio sporni stan prema odredbama Zakona o stambenim odnosima i nije tražio nadovjeru ugovora o korištenju spornog stana kao izbjeglica, nego kao lice koje živi i radi u Zenici. Apelant je naveo da, prema odredbama Zakona o stambenim odnosima, on ima pravo na nadovjeru ugovora o korištenju spornog stana. Apelant je, na kraju, naveo da je narušavanjem principa materijalne istine došlo do kršenja njegovog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

10. Vrhovni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da je osporena presuda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima, te potpuno i pravilno utvrđenim činjeničnim stanjem, te da ne stoje navodi o povredi apelantovih ustavnih prava. Vrhovni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

11. Ministarstvo je, u odgovoru na apelaciju, navelo da je apelantovo pravo korištenja spornog stana prestalo na osnovu člana 2. stav 3. Zakona, te se on smatra privremenim korisnikom. Apelantov zahtjev za nadovjeru ugovora je odbijen jer nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 18.e i f Zakona, jer je imovina u Šipovu, u kojoj je apelant živio 30. aprila 1991. godine, vraćena porodici G. U odgovoru je također navedeno da Zakon ne sadrži odredbe kojima se vrši nadovjera ugovora o korištenju stana izbjeglicama, odnosno licima koja su našla zaposlenje u novom prebivalištvu, a Zakonom o stambenim odnosima nije regulirano pitanje nadovjere ugovora. Ministarstvo je predložilo da se predmetna apelacija, iz navedenih razloga, odbije kao neosnovana.

VI. Dopustivost

12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

14. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Už-52/02 od 22. januara 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 10. aprila 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 4. juna 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

16. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

17. U konkretnom slučaju radi se o sporu koji se tiče apelantovog prava korištenja spornog stana, dakle predmetna se apelacija tiče „utvrđivanja građanskih prava i obaveza“, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Ustavni sud će, u vezi sa apelantovim navodima, ispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

18. Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

19. Apelant je naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari narušen princip zakonitosti jer je zanemareno postojanje Zakona o stambenim odnosima, koji je trebao biti primijenjen u njegovom slučaju, s obzirom da je on radnik koji je dobio na korištenje sporni stan prema odredbama tog zakona. Donosioci osporenih odluka su zauzeli suprotan stav, uz obrazloženje da Zakonom o stambenim odnosima nije regulisano pitanje nadovjere ugovora o korištenju stana.

20. Apelantov ugovor o korištenju spornog stana je poništen, ex lege, na temelju člana 2. stav 3. Zakona, s obzirom da je on taj ugovor zaključio 28. augusta 1996. godine. U skladu s tom odredbom Zakona, apelant se smatra privremenim korisnikom spornog stana. S obzirom da raniji nosilac stanarskog prava nije podnio zahtjev za povrat spornog stana, apelant bi, u skladu sa članom 2. stav 4. Zakona, da je utvrđeno da nema drugi smještaj na raspolaganju, imao pravo na novi ugovor o korištenju „ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom“. Međutim, u skladu sa članom 18.e Zakona, utvrđeno je da je apelant 30. aprila 1991. godine živio sa porodicom kao podstanar, a da se neposredno pred rat vratio u porodičnu kuću u Šipovo, koja je vraćena u posjed njegovoj porodici. Primjenom člana 18.f u vezi sa članom 2. stav 4. Zakona zaključeno je da apelant nema pravo na novi ugovor o korištenju stana.

21. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i organi uprave, u konkretnom slučaju, pravilno primijenili relevantne odredbe Zakona, kao lex specialis, a nije bilo mjesta primjeni Zakona o stambenim odnosima, kako to smatra apelant.

22. Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

23. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

24. Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da je Vrhovni sud, u apelantovom slučaju, pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Ne mogu se prihvatiti kao osnovani apelantovi navodi da je u njegovom slučaju trebao biti primijenjen Zakon o stambenim odnosima. Naime, imajući u vidu da je ugovor o korištenju spornog stana zaključio u augustu 1996. godine, u njegovom slučaju je, kao lex specialis, morao biti primijenjen Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

25. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-510/04 (I.G.) | Sudska praksa | Aktio