Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-221/02 (B.R.)
Odluka donesena 26. 08. 2004.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Djelotvoran pravni lijek
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-221/02
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 08. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 221/02, rješavajući apelaciju B. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 26. augusta 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija B. R., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev. 260/02 od 6.
septembra 2002. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. B. R. (u daljnjem tekstu: apelant), sa Pala, podnio je, 9. decembra 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev.260/02 broj od 6. septembra 2002 godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 24. maja 2004. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud nije dostavio odgovor.
4. Na osnovu člana 19. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od apelanta je 24. maja 2004. godine zatražena dopuna apelacije. Apelant je 8. juna 2004. godine dopunio svoju apelaciju.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Apelant je rođen 7. januara 1946. godine. Bio je radnik Okružnog zatvora Srpsko Sarajevo, na mjestu zamjenika komandira službe policije. Na prijedlog direktora zatvora, Ministarstvo pravde Republike Srpske donijelo je Rješenje, broj 04/2-126-214/97 od 15. jula 1997. godine, kojim prestaje apelantov radni odnos po potrebi službe sa 30. junom 1997. godine, sa pravom na starosnu penziju.
7. Apelant je uložio prigovor na spomenuto rješenje Ministarstvu pravde, koje je Rješenjem, broj 04/2-126-214/97 od 23. decembra 1997. godine, izmijenilo prvostepeno rješenje tako što je kao dan prestanka radnog odnosa određen 31. decembar 1997. godine. Na samom rješenju postojale su dvije ispravke korektorom, koje nisu službeno ovjerene.
8. Pozivajući se na drugostepeno rješenje, apelant se obratio Društvenom fondu za penzijsko-invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Fond), zahtijevajući ostvarenje prava na penziju. Fond je usmenim odgovorom odbacio njegov zahtjev, smatrajući da rješenje od 15. jula 1997. nije vjerodostojno i dajući obrazloženje da je datum donošenja rješenja i datum završetka radnog odnosa ispravljen korektorom, a da ovu ispravku Ministarstvo pravde nije oficijelno ovjerilo. Nakon toga, apelant je zahtijevao od Ministarstva pravde da izda novo rješenje ili da ovjeri učinjenu ispravku. Ministarstvo pravde je odbacilo ovaj zahtjev.
9. Iz toga razloga i zbog što mu je prestao radni odnos bez njegove saglasnosti, apelant je podnio tužbu protiv Ministarstva pravde Osnovnom sudu u Banjoj Luci. Apelant je zahtijevao da se Rješenje, broj 04/2-126-214/97 od 23. decembra 1997. godine, proglasi nezakonitim i da se Ministarstvo pravde obaveže da ponovo zaposli apelanta i isplati mu sve lične dohotke, uključujući prateće socijalne doprinose. Prvostepeni sud je, svojom presudom broj RS -182/98 od 11. oktobra 1999. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
10. Rješavajući apelantovu žalbu, Okružni sud u Banjoj Luci je, svojim Rješenjem broj Ž-49/00 od 5. septembra 2000. godine, uvažio apelantovu žalbu, ukinuo presudu prvostepenog suda i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, u kojem bi se ispitala blagovremenost tužbe i zakonska osnova prvostepene odluke.
11. Nakon proglašenja Osnovnog suda u Banjoj Luci nenadležnim, predmet je dostavljen Osnovnom sudu Sokolac. U ponovljenom postupku, Osnovni sud Sokolac je, presudom broj RS- 62/00 od 12. marta 2001. godine, uvažio tužbu i proglasio osporavano Rješenje broj 04/2-126- 214/97 od 23. decembra 1997. godine ništavim, obavezao Ministarstvo da apelanta vrati u radni odnos počevši od 1. januara 1998. godine i isplati sve plaće sa doprinosima za penzijsko i zdravstveno osiguranje od toga perioda. Prvostepeni sud je našao da rješenje ima nedostataka i da Ministarstvo pravde nije zaračunalo u apelantov staž period od 1. jula 1997. godine do 31. decembra 1997. godine.
12. Okružni sud u Srpskom Sarajevu je, svojim Rješenjem broj GŽ 236/01 od 16. augusta 2001. godine, uvažio žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku, prvostepeni sud trebao je utvrđivati da li su pobijanim rješenjem pravilno utvrđeni uvjeti predviđeni članom 47. tada važećeg Zakona o izvršenju krivičnih sankcija koji je primjenjivan na predmetni slučaj («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 27/93 i 16/95).
13. Osnovni sud Sokolac, u trećem ponovnom postupku, donio je presudu broj RS-46/01 od 19. novembra 2001. godine, odbivši apelantovu tužbu kao neosnovanu. Sud je našao da je Ministarstvo pravde, primjenjujući u vrijeme donošenja spornih rješenja relevantne odredbe čl. 44. i 47. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, pravilno i zakonito penzionisalo apelanta. Štoviše, sud je našao da je apelantov prigovor, izjavljen u vezi sa zakonitošću rješenja, neosnovan.
14. Apelant je podnio žalbu protiv prvostepene presude Okružnom sudu Srpsko Sarajevo, koji je svojom presudom, broj GŽ.57/02 od 13. februara 2002. godine, odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Sud je obrazložio, inter alia, da je rješenje od 31. decembra 1997. godine zakonito, jer ga je usvojio nadležni organ i da sporna korekcija rješenja nije utjecala na njegovu zakonitost.
15. Kao posljednji pravni lijek, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je svojom presudom broj Rev.260/02 od 6. septembra 2002. godine odbio apelantovu reviziju i potvrdio presude nižestepenih sudova.
16. Poslije okončanja ovog postupka, 27. novembra 2002. godine, apelantu je uručeno rješenje od 31. decembra 1997. godine, čiju je korekciju ovjerio nadležni organ.
IV. Relevantni propisi
17. Zakon o izvršenu krivičnih sankcija («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 27/93 i 16/95) Član 44.
«Radna mjesta u ustanovi čija težina i priroda poslova, kao i posebni uvjeti rada bitno utiču na smanjenje radne sposobnosti radnika utvrđuju se kao radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem od najviše šesnaest mjeseci, za dvanaest mjeseci efektivnog rada».
Član 45., u relevantnom dijelu, glasi:
«Radnici kazneno-popravnih ustanova koji rade na određenim instruktorskim, prevaspitnim, zdravstvenim, upravno-pravnim poslovima, na kojima se vrši neposredan utjecaj na osuđena lica i drugim poslovima koji se vrše u neposrednom kontaktu sa osuđenim licima, pripadnici službe obezbjeđenja [...], u pravima iz zdravstvenog, penzijskog i invalidskog osiguranja, kao i drugim pravima po osnovu rada izjednačavaju se sa ovlaštenim radnicima nacionalne i javne bezbjednosti.
[...] U pogledu ostvarivanja prava, u odnosu na radnike iz prethodnog stava ovoga člana, ministar ima sva ovlaštenja, koja ima ministar unutrašnjih poslova prema ovlaštenim radnicima nacionalne i javne bezbjednosti.» Član 47.
«Licu iz čl. 44. i 45. ovog zakona može prestati radni odnos sa pravom na penziju i prije ispunjenja općih uvjeta za stjecanje penzije, ako ima najmanje dvadeset godina penzijskog staža, od kojih najmanje deset godina radnog staža na radnom mjestu na kojem se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem.
Rješenje o prestanku radnog odnosa iz prethodnog stava donosi ministar.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant, u svojoj apelaciji i dopuni apelacije, navodi da je presudama Vrhovnog suda, Okružnog suda Srpsko Sarajevo i Osnovnog suda Sokolac povrijeđeno njegovog pravo na pravično saslušanje, garantirano članom II/3.e) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kao razlog ovakvom zahtjevu, apelant navodi da je penzionisan bez njegove saglasnosti, što je protivno zakonu. Osim toga, apelant smatra da je drugostepeno rješenje neprovedivo kod Fonda, zbog čega apelant, ne svojom krivicom, ne može da ostvari svoje pravo na penziju. Nemogućnost dobivanja korigiranog rješenja vrijeđa, prema njegovom mišljenju, njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek. Apelant zahtijeva od Ustavnog suda da poništi spomenute presude i obaveže nadležno ministarstvo da vrati apelanta na ranije radno mjesto i isplati mu sve zaostale plate počevši od 1. januara 1998. godine pa sve do ponovnog zaposlenja, sa uračunatom zateznom kamatom, i da mu nadoknadi troškove postupka.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
20. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, «Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio».
21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj Rev.260/02 od 6. septembra 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelant je dostavio Ustavnom sudu u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, jer je ova presuda 28. oktobra 2002. godine bila još u procesu dostave apelantu. Apelacija je primljena u Ustavni sud 9. decembra 2002. godine. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, broj Rev.260/02 od 6. septembra 2002. godine, kao i presude nižestepenih sudova, zbog povrede njegovih prava na pravično saslušanje garantiranih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Razlozi za tvrdnju da je došlo do povrede navedenih prava su nedostatak saglasnosti za okončanje radnog odnosa, te nezakonitost korigiranog drugostepenog rješenja, zbog čega ono nije bilo provedivo kod Fonda.
a) Saglasnost apelanta za okončanje radnog odnosa sa pravom na starosnu penziju
24. Apelant pobija navedene presude, inter alia, zato što nije dao saglasnost za prestanak radnog odnosa sa pravom na penzionisanje. U vezi s tim, apelant tvrdi da je došlo do povrede prava na rad, jer je penzionisan protivno njegovoj volji. Pri tome, apelant je tvrdio da je ovakav postupak prema njemu povrijedio pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
27. U skladu sa ustaljenom praksom organa Evropske konvencije, prekid radnog odnosa, iz bilo kojeg razloga, spada u građanska prava u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Buchholz protiv SR Njemačke, aplikacija broj 7759/77, Odluke i izvještaji broj 12, str. 163; Zand protiv Austrije, aplikacija broj 7360/76, Izvještaj Komisije, stav 54). U vezi s tim, apelant je imao pravo na pravičan postupak u smislu člana 6. Evropske konvencije.
28. U pogledu povrede prava na pravičan postupak, apelant je naveo da je Ministarstvo pravde prekinulo apelantov radni odnos bez njegove saglasnosti, što je vodilo povredi ovoga prava. Apelant ne pobija postupak, kao takav, niti ijednu procesnu radnju koju su sudovi izveli. Apelant isključivo tvrdi da je došlo do povrede zbog pogrešne primjene pozitivnih materijalno-pravnih propisa, tj. pogrešnog tumačenja relevantnih odredbi.
29. U pogledu apelantovih navoda da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise u ovom sporu, Ustavni sud smatra da je apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda (član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine) u skladu sa ustaljenom praksom (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 64/02 od 24. oktobra 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/04, tačka 45) ograničena na «pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu». Ustavni sud, prema tome, nije nadležan da preispituje odluke redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja ili tumačenja i načina primjene nižerangiranog prava, sve dok te odluke ne povređuju apelantova ustavna prava. Ovo će biti slučaj kada je, između ostalog, primjena prava očigledno proizvoljna.
30. U predmetnom slučaju, sudovi su se pozvali na član 47. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, koji predviđa da određenim licima, među koje spada i apelant, «može prestati radni odnos sa pravom na penziju i prije ispunjenja općih uvjeta za stjecanje penzije». U vezi sa samom odlukom o tome, član 45. spomenutog zakona je predvidio da «ministar ima sva ovlaštenja, koja ima ministar unutrašnjih poslova prema ovlaštenim radnicima nacionalne i javne sigurnosti.» Samo «rješenje o prestanku radnog odnosa [...] donosi ministar». Zakonske odredbe predviđaju diskreciju ministra u vezi sa donošenjem rješenja o prestanku radnog odnosa. Zakon ne spominje saglasnost lica, kao što je apelant, u tom postupku.
31. Na osnovu citiranih odredbi, Ustavni sud ne vidi da je zakonska osnova ovog predmeta bila proizvoljno primijenjena. Slijedi da su tvrdnje apelanta, očigledno, neosnovane.
b) Djelotvoran pravni lijek
32. Apelant tvrdi da, s obzirom da mu Ministarstvo pravde nije nikada dostavilo drugostepeno rješenje sa pečatom ispravke, nije imao mogućnost efektivnog pravnog lijeka, garantiranog članom
13. Evropske konvencije.
33. Član 13. Evropske konvencije glasi:
”Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom narušena, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti.”
34. Ustavni sud uviđa da je apelant vodio sudski spor zbog činjenice da je Ministarstvo pravde smatralo rješenje zakonitim i odbilo da dostavi drugostepeno rješenje sa pečatom ispravke. Sudski spor je imao za cilj da dâ konačno i obavezujuće meritorno mišljenje o tome da li je rješenje zakonito ili ne. Od zakonitosti rješenja zavisilo je, između ostalog, i apelantovo pravo na penziju, koje se smatra imovinskim pravom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takvu odluku mora poštovati i Fond, koji je odbio da prihvati rješenje u formi u kojoj je i dostavljeno apelantu. Postupak se okončao presudom Vrhovnog suda, broj Rev.260/02 od 6. septembra 2002. godine, koji je odbio apelantovu reviziju i potvrdio presude nižestepenih sudova. Vrhovni sud je zaključio da je rješenje zakonito.
35. U vezi sa prethodnom tačkom, Ustavni sud zaključuje da je apelant imao djelotvoran pravni lijek protiv postupka Ministarstva pravde. Drugim riječima, činjenica da Ministarstvo pravde nije postupilo prema apelantovom zahtjevu ne znači automatski da apelant nije imao efektivan pravni lijek, jer je upravo zbog tog pitanja tražio i izdejstvovao meritorno obavezujuće mišljenje sudskih organa.
36. Iz svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da prestanak apelantovog radnog odnosa po potrebi službe bez njegovog pristanka, sa pravom na starosnu penziju, nije povrijedilo apelantovo pravo na pravičan postupak, jer sudovi nisu proizvoljno primijenili relevantan zakon. S druge strane, osporavanje nadležnog organa da postupi prema određenom apelantovom zahtjevu, koji se tiče njegovih građanskih prava, dok god o tome ima pravo sudske zaštite u skladu sa članom 6. Evropske konvencije, ne znači automatski da nema pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić