Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-220/02 (O.M.)
Odluka donesena 23. 07. 2004.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Sastav suda
Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-220/02
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 07. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broju AP 220/02, rješavajući apelaciju O. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 23. jula 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija O. M., podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Gž-241/02 od 19. septembra 2002. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. O. M. (u daljnjem tekstu: apelant), advokat iz Brčkog, podnio je 2. decembra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Gž-241/02 od 19. septembra 2002. godine. Apelant je, 17. juna 2003. godine, dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda zatraženo je, 5. aprila 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Apelacioni sud je, 29. aprila 2004. godine, dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od ODP «Novogradnja» Brčko, tuženog u postupku apelantovom tužbom pred redovnim sudovima Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je, 21. maja 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
5. Tuženi nije, u ostavljenom roku, dostavio odgovor na apelaciju.
6. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Apelacionog suda je, 21. maja 2004. godine, dostavljen apelantu.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
8. Apelant je Osnovnom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio, 7. augusta 2001. godine, tužbu protiv tuženog radi smetanja posjeda.
9. Osnovni sud je, 5. jula 2002. godine, donio rješenje broj P-315/01-I-4 kojim je utvrdio, u prvoj tački dispozitiva, da je tužilac vlasnik nekretnine označene kao k.č. 17/327 «Kućište», upisane u z.k. ul. 3750 k.o. Brčko, što po novom premjeru odgovara dijelu k.č. 1309 «kuća i zgrada 7. april», u površini od 234 m², upisane u P1.181 k.o. Brčko I (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina). U drugoj tački dispozitiva taj sud je utvrdio da je tuženi, 9. jula 2001. godine, smetao tužiocu u posljednjem mirnom posjedu predmetne nekretnine, tako što je stavio armirano željezo na dvorište i ulazna vrata kuće i na taj način spriječio tužiocu pristup u dvorište i ulazak u kuću. U trećoj tački dispozitiva tuženom je naloženo da, u roku od 48 sati, prestane sa smetanjem posjeda predmetne nekretnine i uklanjanjem armiranog željeza omogući tužiocu pristup dvorištu i kući «i na taj način će tužiocu vratiti dio dvorišta katastarske parcele k.č. br. 1317/1 k.o. Brčko, odnosno dio gruntovne parcele k.č. 17/11 k.o. Brčko, u površini od 36 m², i dio gruntovne parcele k.č. br. 17/327 k.o. Brčko, u površini od 10 m²...» (u daljnjem tekstu: sporni dio tužbenog zahtjeva). Tuženi je uložio Apelacionom sudu žalbu na rješenje Osnovnog suda.
10. Apelacioni sud je, 19. septembra 2002. godine, donio rješenje broj Gž-241/02 kojim je djelimično uvažio žalbu tuženog i preinačio rješenje Osnovnog suda od 5. jula 2002. godine u tački 1. i dijelu tačke 3. tog rješenja. Rješenje Osnovnog suda je tački jedan preinačeno tako da je tužilac upućen na posebnu parnicu sa zahtjevom da se utvrdi da je vlasnik predmetne nekretnine, a u dijelu tačke tri tako što je odbijen tužiočev sporni dio tužbenog zahtjeva. Apelacioni sud je u ostalom dijelu žalbu tuženog odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
IV. Relevantni propisi
11. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», broj 11/01) “Član 119.
Posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanje posjeda) Član 122. stav 1.
Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravna osnova posjeda i savjesnost posjednika [...] Član 123.
Odlukom o zahtjevu za zaštitu zbog smetanja posjeda sud određuje zabranu daljnjeg uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne, odnosno vraćanje oduzetog posjeda, kao i druge mjere potrebne za zaštitu od daljnjeg smetanja posjeda.»
12. Zakon o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», broj 5/00) «Član 2.
Sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant navodi da je Apelacioni sud pogrešno primijenio član 119. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu), jer je odbio sporni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na vraćanje oduzetog posjeda, te je na taj način povrijeđeno pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Apelacionom sudu nepoznato da postoje dvije vrste smetanja posjeda: uznemiravanje i oduzimanje.
b) Odgovor na apelaciju
14. Apelacioni sud, u odgovoru na apelaciju, navodi da je tom sudu poznato da se smetanje posjeda može izvršiti uznemiravanjem ili oduzimanjem, i to nijednog trenutka u postupku nije dovedeno u pitanje. Naprotiv, upravo je postupljeno u skladu sa tom odredbom Zakona o vlasništvu i apelantu je pružena sudska zaštita posjeda koji je bio predmet tužbe. Taj sud ističe da je, u skladu sa članom 123. Zakona o vlasništvu nakon utvrđenja čina smetanja posjeda, koji je utvrđen na način na koji je to apelant tražio, slijede mjere za uspostavu stanja kakvo je bilo prije smetanja posjeda. Mjere koje sud nalaže za otklanjanje smetanja moraju biti usmjerene na otklanjanje posljedica smetanja koje je utvrđeno, a ne nekog drugog smetanja koje nije utvrđeno odlukom suda. Sud je, dakle, naložio tuženom da otkloni smetanje tuženom i omogući apelantu pristup kući i dvorištu. Apelacioni sud navodi da je moguće da je bilo i drugih oblika smetanja na drugim nekretninama ili dijelovima nekretnina, uključujući i one koje se navode u odbijajućem dijelu tužbe, ali se taj sud, u skladu sa članom 2. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH, morao kretati u okviru postavljenog zahtjeva. Ono što je utvrđeno kao predmet i čin smetanja je bilo opredjeljujuće i limitirajuće kod izdavanja naloga usmjerenog ka otklanjanju posljedica smetanja i sprječavanju njegovog ponavljanja. Apelacioni sud zaključuje da je apelantu u tom postupku u potpunosti pružena sudska zaštita u skladu sa postavljenim zahtjevom i odredbama zakona koje se odnose na smetanje posjeda, te su bez osnova apelantove tvrdnje o povredi nekog od njegovih ustavnih prava koje navodi u apelaciji. Naprotiv, apelantu se pobijanom odlukom upravo omogućava da koristi imovinu koja je bila predmet zaštite i da u njoj uživa na način kakav je imao priliku uživati prije nego što mu je tuženi smetao.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je rješenje Apelacionog suda, broj Gž.241/02 od 19. septembra 2002. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporeno rješenje apelant je primio 3. oktobra 2002. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 2. decembra 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant pobija rješenje Apelacionog suda od 19. septembra 2002. godine, tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije.
a) Pravo na imovinu Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu.» Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju:
“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
20. Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode, i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
21. Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na «pitanja sadržana u Ustavu». Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. To će biti slučaj kada se odlukom redovnog suda ustavna prava pojedinca zanemare ili pogrešno primijene, kada se zakon očito proizvoljno primijeni, kada je primijenjeni zakon sam po sebi neustavan ili kada dođe do povrede osnovnih principa pravičnog postupka (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivne pravne lijekove i u drugim slučajevima).
22. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog zakona u postupku po njegovoj tužbi zbog smetanja posjeda, pa se tako predmetna apelacije nesporno tiče zaštite prava na mirno uživanje «imovine» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. Ustavni sud zapaža da se apelant žali da je pogrešnom primjenom materijalnog propisa, konkretno člana 119. Zakona o vlasništvu, Apelacioni sud povrijedio njegovo pravo na imovinu jer je odbio sporni dio tužbenog zahtjeva, odnosno nije obavezao tuženog da mu vrati u posjed dio njegove nekretnine. Apelant smatra da Apelacioni sud ne poznaje da postoje dvije vrste zaštite posjeda od kojih je jedna - zaštita od oduzimanja posjeda.
24. Međutim, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud pravilno odlučio da rješenje Osnovnog suda od 5. jula 2002. godine izmijeni u dijelu u kojem se tuženi obavezuje da apelantu vrati dio posjeda onako kako je to navedeno u spornom dijelu zahtjeva. Apelacioni sud je preinačio prvostepeno rješenje pravilnom primjenom čl. 118. i 123. Zakona o vlasništvu. Taj je sud naložio otklanjanje smetanja posjeda onako kako je to apelant u tužbi tražio, kako u pogledu predmeta smetanja tako i u pogledu čina smetanja, a odbio je dio zahtjeva u kojem nije ni utvrđeno smetanje posjeda. Apelacioni sud je, u skladu sa članom 2. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH, preinačio prvostepeno rješenje u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva.
25. Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo i donio pravilnu odluku kojom je otklonio smetanje apelantovog posjeda onako kako je to apelant tražio u svojoj tužbi, pa je neosnovana apelantova žalba da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu.
26. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Pravo na dom
27. Apelant navodi da je Apelacioni sud, pogrešnom primjenom zakona, pobijanim rješenjem povrijedio njegovo pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije.
28. Međutim, Ustavni sud ponovo podsjeća na princip prema kojem taj sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. Ustavni sud je već zaključio kako smatra da Apelacioni sud nije proizvoljno primijenio zakon, u postupku o žalbi na rješenje Osnovnog suda, čime nije došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa u svjetlu zaključka u pogledu tog člana, Ustavni sud zaključuje da se ova žalba mora odbiti kao neosnovana i u odnosu na član 8. Evropske konvencije i član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić