Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-203/02 (S.S.)

Odluka donesena 30. 06. 2004.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-203/02

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 06. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broju AP 203/02, rješavajući apelaciju S. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 30. juna 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. S., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev- 53/02 od 1. augusta 2002. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. S. S. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tuzle, koju zastupa M. T., advokat iz Tuzle, podnijela je 6. novembra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-53/02 od 1. augusta 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od učesnika u postupku, Vrhovnog suda i DD «Plin» Sarajevo, Tvornica tehničkih plinova Lukavac, zatraženo je 21. i 24. maja 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. DD «Plin» Sarajevo, Tvornica tehničkih plinova Lukavac (u daljnjem tekstu:

Tvornica tehničkih plinova Lukavac), dostavila je odgovor na apelaciju 25. maja 2004. godine. Navedeni odgovor nije dostavljen apelantu zato što u njemu nije navedeno ništa u vezi sa izjavljenom apelacijom, nego su kao prilog dostavljene sudske odluke u ovom predmetu, uz konstataciju da je Tvornica tehničkih plinova Lukavac, u toku sudskih postupaka, istakla sve što je bitno za ovu pravnu stvar.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

5. Tvornica tehničkih plinova Lukavac objavila je javni oglas, 12. decembra 1987. godine, za prijem na radno mjesto ekonomski tehničar-pripravnik. Apelantica se prijavila na navedeno radno mjesto, međutim, nije bila primljena. Nezadovoljna takvom odlukom, žalila se tadašnjem Osnovnom sudu udruženog rada Tuzla. Nakon provedenog postupka, Osnovni sud udruženog rada Tuzla donio je odluku, broj RS-102/90 od 14. novembra 1990. godine, kojom je poništio odluku Tvornice tehničkih plinova Lukavac o izboru drugog kandidata na poslove ekonomskog tehničara-pripravnika, te naložio da se u roku od 30 dana izvrši ponovni izbor kandidata prema uvjetima iz javnog oglasa od 12. decembra 1987. godine. Navedenu odluku je potvrdio tadašnji Sud udruženog rada Bosne i Hercegovine, odlukom broj Ž-731/91 od 10. aprila 1991. godine. Apelantica je, radi izvršenja pravosnažne odluke Osnovnog suda udruženog rada Tuzla, pokrenula izvršni postupak. U skladu sa propisima koji su važili u to vrijeme, izvršenje je provodio predsjednik Osnovnog suda udruženog rada Tuzla, međutim, apelantica nije dobila nikakvo rješenje u vezi sa svojim zahtjevom. Također, došlo je i do ukidanja sudova udruženog rada, pa daljnji postupak izvršenja nije ni vođen. U međuvremenu, Tvornica tehničkih plinova Lukavac je donijela odluku 10. juna 1991. godine, kojom je poništila oglas od 12. decembra 1987. godine, te odlučila da neće zasnovati radni odnos ni sa jednim od prijavljenih kandidata, zbog reorganizacije preduzeća i uvođenja računara.

6. Nakon toga, apelantica je podnijela tužbu Općinskom sudu Tuzla. U tužbi, apelantica traži da joj Tvornica tehničkih plinova Lukavac isplati 16.798,00 KM na ime naknade štete zbog izgubljene zarade, počevši od novembra 1988. godine pa do marta 2000. godine, jer u tom periodu nije radila, a Tvornica tehničkih plinova Lukavac nije postupila prema odluci Osnovnog suda udruženog rada Tuzla, kojom je naložen ponovni izbor kandidata prema uvjetima iz oglasa od 12. decembra 1987. godine.

7. Općinski sud Tuzla donio je presudu, broj P-1024/98 od 17. januara 2001. godine, kojom je usvojio apelantičin tužbeni zahtjev. Na navedenu presudu Tvornica tehničkih plinova Lukavac izjavila je žalbu Kantonalnom sudu Tuzla.

8. Kantonalni sud Tuzla donio je presudu broj Gž-532/01 od 22. oktobra 2001. godine, kojom je usvojio žalbu i preinačio prvostepenu presudu, tako što u cijelosti odbija apelantičin tužbeni zahtjev. U obrazloženu se navodi da apelantica nikada nije zasnovala radni odnos, te da joj nije ni mogla biti nanesena šteta na radu ili u vezi sa radom.

9. Apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji reviziju odbija presudom broj Rev-53/02 od 1. augusta 2002. godine. U obrazloženju, Vrhovni sud se pozvao na razloge iz presude Kantonalnog suda Tuzla.

IV. Relevantni propisi

10. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije» br. 60/89 i 42/90, koji je preuzet kao republički zakon («Službeni list Republike Bosne i Hercegovine» br. 2/92 i 13/94).

«Član 9. stav 1.

Odluku o potrebi zasnivanja radnog odnosa donosi poslovodni organ, odnosno poslodavac. Član 73. stav 1.

Ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, organizacija, odnosno poslodavac dužni su da radniku naknade štetu po općim načelima odgovornosti za štetu».

11. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 42/98 i 3/99).

«Član 171. stav 3.

Sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravni osnov tužbenog zahtijeva, a ako je tužitelj naveo pravni osnov, sud nije vezan za taj pravni osnov».

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da je presudama redovnih sudova povrijeđeno njeno ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravičan postupak apelantica vidi zbog navodne zamjene teza u drugostepenom postupku. Naime, apelantica smatra da je drugostepeni sud razmatrao njen zahtjev kao da traži prijem u radni odnos i uspostavu prava iz radnog odnosa, dok je apelantica tražila isplatu izgubljene zarade, zbog toga što Tvornica tehničkih plinova Lukavac nije postupila prema odluci Osnovnog suda udruženog rada Tuzla. Apelantica smatra da je povrijeđeno njeno pravo na imovinu, jer Tvornica tehničkih plinova Lukavac nije postupila prema odluci Osnovnog suda udruženog rada Tuzla, jer nije izvršila ponovni izbor kandidata prema uvjetima iz oglasa od 12. decembra 1987. godine. U ponovljenom konkursu, apelantica smatra da bi imala najveće šanse za prijem u radni odnos, te bi tako mogla raditi i primati plaću, koju zbog navedenih okolnosti nije primala.

b) Odgovor na apelaciju

13. Tvornica tehničkih plinova Lukavac ističe da je, u vezi sa ovim slučajem, sve rečeno tokom sudskih postupaka koji su vođeni prije apelacije.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj Rev-53/02 od 1. augusta 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 13. septembra 2002. godine, a apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine podnijela je 6. novembra 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

19. Ustavni sud primjećuje da se postupak pred redovnim sudovima, u konkretnom slučaju, odnosio na naknadu štete u vidu izgubljene zarade, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

20. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i sl. (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

21. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i odluku Ustavnog suda, broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

22. Također, ukoliko apelant tvrdi da je sud bio pristran mora da konkretno navede u čemu se sastoji ta pristranost, te u tom pravcu priložiti validne dokaze (vidi presudu Ustavnog suda, broj U 45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).

23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da pristranost suda apelantica vidi u tome što je Kantonalni sud Tuzla, u drugostepenom postupku, izvršio zamjenu teza. Apelantica smatra da je zamjena teza izvršena zbog toga što u žalbenom postupku Kantonalni sud Tuzla razmatra apelantičin tužbeni zahtjev, kao da ona traži povratak na radno mjesto i uspostavu prava iz radnog odnosa. Apelantica, u stvari, traži naknadu štete zbog izgubljene zarade, zato što Tvornica tehničkih plinova Lukavac nije postupila prema pravosnažnoj odluci Osnovnog suda udruženog rada Tuzla, kojom je naložen ponovni izbor kandidata prema uvjetima iz oglasa od 12. decembra 1987. godine. Osim toga, navodi se da je stavove Kantonalnog suda Tuzla, prilikom odlučivanja o izjavljenoj reviziji, podržao Vrhovni sud.

24. Uvidom u obrazloženje presude Kantonalnog suda Tuzla broj Gž-532/01 od 22. oktobra 2001. godine, vidljivo je da taj sud smatra da apelantica nema pravo na naknadu štete u vidu izgubljene zarade, zato što nikad nije zasnovala radni odnos u Tvornici tehničkih plinova Lukavac, te joj zbog te činjenice radni odnos nije ni mogao prestati. Svoju odluku Kantonalni sud Tuzla obrazlaže relevantnim odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji je važio u vrijeme nastanka spora između apelantice i Tvornice tehničkih plinova Lukavac.

25. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud Tuzla, prilikom odlučivanja o apelantičinom pravu na naknadu štete zbog izgubljene zarade, primijenio relevantne odredbe tadašnjeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, s obzirom da upravo taj zakon govori o pravu na naknadu štete na radu ili u vezi sa radom. Iz člana 171. stav 3. Zakona o parničnom postupku vidljivo je da sud ima slobodu prilikom primjene prava, a Ustavni sud je nadležan da preispita način na koji su primijenili materijalno i procesno pravo redovni sudovi, samo ako je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna ili diskriminacijska, odnosno kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava.

26. Ustavni sud smatra da se odredbe Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa direktno odnose na konkretan slučaj, i da je Kantonalni sud Tuzla pravilno primijenio relevantne odredbe. Osim toga, Ustavni sud smatra da odredbe citiranog Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa nisu na bilo koji način diskriminacijske, te njihovom primjenom apelantica nije mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale, niti je mogla biti izložena diskriminaciji. Također, ne može se zaključiti da je došlo do povrede procesnih prava (na primjer da je apelantici uskraćeno pravo na pristup sudu ili efektivan pravni lijek), ili da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, kao paušalne, odbacuje apelantičine navode u pogledu pristranosti redovnih sudova, te zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, u skladu sa svojom praksom u ovakvim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 18/04 stav 48), Ustavni sud se dalje neće upuštati u pitanje na koji način su redovni sudovi utvrdili činjenice u predmetu, s obzirom da ne proizlazi da su oni očigledno proizvoljno primijenili zakon, niti da je povrijeđeno neko apelantičino ustavno pravo.

Pravo na imovinu

28. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«3. Katalog prava «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu» Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju :

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

29. Apelantica navodi i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer joj nije omogućeno da radi, čime je bila izložena umanjenju imovine.

30. Ustavni sud podsjeća da pojam «imovina», koji se javlja u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego taj pojam treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava pojedinaca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr. nasljedstvom (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Marcks protiv Belgije serija 31. stav 50).

31. S obzirom da se apelantica, u suštini, žali da nije mogla stjecati imovinu u budućnosti, jer joj je bilo onemogućeno da radi, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

32. Imajući u vidu izneseno, a na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-203/02 (S.S.) | Sudska praksa | Aktio