Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-111/02 ("Duplex Keenvele" d.o.o.)
Odluka donesena 15. 06. 2004.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-111/02
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 111/02, rješavajući apelaciju "Duplex Keenvele" d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija "Duplex Keenvele" d. o. o., podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, broj Pž-227/01 od 22. maja 2002. godine, i Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj Ps-11/00 od 24. augusta 2000. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. "Duplex Keenvele" d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, kojeg zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 18. juna 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, broj Pž- 227/01 od 22. maja 2002. godine, i Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj Ps-11/00 od 24. augusta 2000. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od učesnika u postupku, Kantonalnog suda u Bihaću, Općinskog suda u Sanskom Mostu i "Beser" d.o.o. iz Sanskog Mosta, zatraženo je, 26. februara 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju je dostavio Kantonalni sud u Bihaću 15. marta 2004. godine, dok ostali učesnici u postupku nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku od 15 dana.
4. Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda u Bihaću je, 12. maja 2004. godine, dostavljen apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Općinski sud u Sanskom Mostu je presudom, broj Ps-11/00 od 24. augusta 2000. godine, odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu, podnesenu protiv tuženog "Beser" d.o.o. iz Sanskog Mosta, radi naplate duga u iznosu od 16.700 KM. Apelant je u tužbi naveo da je za potrebe tuženog nabavio granit i mermer u vrijednosti od 21.700 KM i ispostavio mu fakturu broj 128/97 od 30. septembra 1997. godine, a da mu je tuženi po ovom osnovu ostao dužan platiti još iznos od 5.700 KM. Dalje navodi da je, na osnovu usmenog ugovora sa tuženim, ovom prodao mašinu za obradu kamena tipa kantarica, po cijeni od najmanje 15.000 KM, s tim da je tuženi trebalo da plati 4.000 KM nakon preuzimanja mašine, a razliku u ratama u zavisnosti od uspjeha u poslovanju sa mašinom u roku od godinu dana od isporuke. Prema ovom ugovoru, apelant je tuženom ispostavio fakturu broj 101/98 od 11. oktobra 1998. godine na iznos od 4.000 KM, koji je tuženi platio. Međutim, tuženi sve do 1. septembra 1999. godine nije mašinu pustio u rad, a ni nakon njenog puštanja u rad nije apelantu izmirio preostali dug. U obrazloženju presude je navedeno da je sud utvrdio da je tuženi svoje obaveze po ispostavljenim računima platio, a razliku potraživanja mimo računa tužitelj nije u dovoljnoj mjeri dokazao.
7. Kantonalni sud u Bihaću je, presudom broj Pž-227/01 od 22. maja 2002. godine, odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj Ps-11/00 od 24. augusta 2000. godine. U obrazloženju ove presude je navedeno da je prvostepeni sud tokom postupka raspravio i utvrdio sve činjenice, koje su bitne i sa kojima je raspolagao, te je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan i, pravilnom primjenom materijalnog prava, odbio tužiteljev tužbeni zahtjev.
IV. Relevantni propisi
8. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
"Član 171.
Tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj zasniva zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (član 95).
[...] Sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj naveo pravni osnov, sud nije vezan za taj pravni osnov.
Član 204.
Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.
Koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, rješava sud.
Član 206.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza (član 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja."
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant navodi da mu nisu dostavljeni dokazi na kojima je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku kako bi se izjasnio o njima, te da je sud uzeo u obzir i izjavu svjedoka, koja je data van rasprave i koju je sudu dostavio posredno tuženi. Dalje navodi da sud nije utvrdio pravni osnov plaćanja tuženog niti pravni osnov apelantovog potraživanja, kao i da nije pravilno utvrdio činjenično stanje i nije pravilno primijenio materijalne zakone, dok drugostepeni sud nije razmotrio žalbu niti procijenio žalbene navode, a dokaze je ocijenio površno i bez utvrđivanja činjenica. Smatra da su na taj način prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i prava iz čl. 6., 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
10. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda u Bihaću je navedeno da je taj sud, prilikom razmatranja apelantove žalbe, imao u vidu sve žalbene razloge, da je činjenice na kojima se temelji prvostepena presuda smatrao dokazanim i ocijenio da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Kod takvog uvjerenja stoji i dalje, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
VI. Dopustivost
11. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
13. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Pž-227/01 od 22. maja 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, apelant je apelaciju podnio 18. juna 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
14. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
15. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6., 13. i 17. Evropske konvencije i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
16. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».
17. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
18. Ustavni sud primjećuje da se postupak pred sudom, u konkretnom slučaju, odnosi na građanska prava apelanta, te se član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
19. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda, U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19., objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).
20. Ustavni sud, općenito govoreći, nije nadležan da vrši provjeru utvrđivanja činjenica, niti da pravilno tumači odluke nižih sudova, osim ukoliko odluka nižih sudova krši ustavna prava. To je u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, te u slučaju kad je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
21. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i odluku Ustavnog suda, broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
22. Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud u Bihaću odluku donio u sjednici vijeća, gdje je, zaključivši da je pravilno utvrđeno činjenično stanje, razmatrao procesna i pravna pitanja. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. U postupku pred prvostepenim sudom saslušani su apelant i tuženi u svojstvu parničnih stranaka, pročitana izjava svjedoka, te izvršen uvid u dokumentaciju o registraciji preduzeća, račune i virmanske uplatnice. U pogledu apelantovih navoda da mu prvostepeni sud nije dostavio dokaze na kojima temelji svoju odluku, kako bi se izjasnio o njima, i navoda da je sud uzeo u obzir i izjavu svjedoka, koja je data van rasprave i koju je sudu dostavio posredno tuženi, Ustavni sud smatra da sud nije zloupotrijebio procesno-pravne odredbe, jer se radi o objektivnim dokazima koji se ne mogu izmijeniti izjašnjenjem parničnih stranaka i jer je apelant u toku postupka imao priliku da se izjasni o navodima svjedoka čija je izjava pročitana. Dalje, odluka je donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza na kojima se temelji, kako pojedinačno, tako i u njihovoj povezanosti. I prvostepeni sud je primijenio i dao tumačenje pojedinih zakonskih odredbi u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana.
23. Uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
25. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
26. Ustavni sud smatra da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se poziva na to da mu je nepravičnim sudskim postupkom odbijen tužbeni zahtjev da tuženi izmiri dug, čime se njegova imovina umanjuje.
27. Ustavni sud je već zaključio da osporene sudske presude nisu povrijedile apelantovo pravo na pravično suđenje, kako je prethodno u ovoj odluci navedeno, pa slijedi da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. S obzirom na odluku Ustavnog suda, u ovom predmetu nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić