Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-189/02 (R.D.)

Odluka donesena 30. 06. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-189/02

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 06. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 189/02, rješavajući apelaciju R. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 30. juna 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija R. D., podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-239/02 od 30. augusta 2002. godine, te rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj P- 9/02 od 22. januara 2002. godine i 23. januara 2002. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. R. D. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je, 7. oktobra 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-239/02 od 30. augusta 2002. godine, rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-9/02 od 22. januara 2002. godine i rješenja Općinskog suda, broj P-9/02 od 23. januara 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog sud zatraženo je, 6. aprila 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. aprila 2004. godine, a Općinski sud 14. aprila 2004. godine.

4. Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od ABS banke d.d. Sarajevo, Filijale Sanski Most, tužitelja u parničnom postupku protiv apelanta, pokrenutom pred Općinskim sudom (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 6. aprila 2004. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

5. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.

6. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda su, 26. maja 2004. godine, dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

8. Tužitelj je Općinskom sudu podnio tužbu protiv apelanta radi naplate duga od nevraćenog kratkoročnog kredita uvećanog za iznos zatezne kamate. Općinski sud je, 29. maja 2001. godine, donio presudu na osnovu priznanja broj P-139/01, koja je po žalbi apelanta ukinuta presudom Kantonalnog suda, broj Gž-585/01 od 26. novembra 2001. godine, i predmet je vraćen na ponovni postupak Općinskom sudu.

9. Tužitelj je, podneskom od 7. januara 2002. godine, obavijestio sud da je apelant po podnesenoj tužbi izmirio sporni dug i da tužitelj povlači tužbu.

10. Na raspravi koju je Općinski sud zakazao u ponovnom postupku, 22. januara 2002. godine, punomoćnik apelanta je izjavio da se ne protivi prijedlogu za povlačenje tužbe, ali je zatražio da mu se dosude troškovi postupka.

11. Općinski sud je, 22. januara 2002. godine, donio rješenje broj P-9/2002 prema kojem se tužba tužitelja smatra povučenom. U rješenju je navedeno da će se o troškovima postupka odlučiti posebnim rješenjem.

12. Općinski sud je, 23. januara 2002. godine, donio rješenje broj P-9/2002 kojim je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova tog postupka. Općinski sud je donio tu odluku primjenom člana 148. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je do povlačenja tužbe došlo nakon udovoljenja zahtjevu tužitelja. Apelant je uložio žalbu na rješenje Općinskog suda od 22. januara 2002. godine u dijelu odluke o troškovima, i na rješenje tog suda od 23. januara 2002. godine.

13. Kantonalni sud je, 30 augusta 2002. godine, donio rješenje broj Gž-239/02 kojim je žalbu apelanta na rješenje od 22. januara 2002. godine odbacio jer apelant nema pravni interes za podnošenje žalbe s obzirom da tim rješenjem nije ni odlučeno o troškovima postupka. Istim rješenjem je taj sud odbio apelantovu žalbu na rješenje Općinskog suda od 23. januara 2002. godine i potvrdio prvostepeno rješenje. Kantonalni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda da odbije apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka pravilna i na zakonu zasnovana. Taj sud je, nadalje, zaključio da se punomoćnik tuženog na ročištu od 22. januara 2002. godine nije protivio povlačenju tužbe, a žalbom se ne dovodi u sumnju utvrđenje prvostepenog suda da je apelant obavezu izmirio nakon podnošenja tužbe, što je odlučna činjenica od koje zavisi pravo tuženog na naknadu troškova od tužitelja.

IV. Relevantni propisi

14. Zakon o parničnom postupku («Službeni list Federacije Bosne i Hercegovine», br. 42/98 i 3/99) «Član 148. stav 1.

Tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo nakon udovoljenja zahtjeva od tuženika.

[...]»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant navodi da su povrijeđeni čl. 6., 13., 14. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su povrijeđeni navedeni članovi Evropske konvencije, jer je sud u postupku favorizirao tužitelja na štetu apelanta, kada je odlučio da odbije apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka, samo zato što je tužitelj banka.

16. Apelant navodi i povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer se izložio troškovima advokata da bi izbjegao troškove spora koji nije izazvao.

b) Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud u Bihaću, u odgovoru na apelaciju, navodi da je prilikom odlučivanja o žalbi apelanta imao u vidu sve razloge koje je apelant naveo, kao i razloge o kojima sud vodi računa po službenoj dužnosti. Taj sud je naveo da je teško očekivati da drugostepeni sud, analizirajući apelaciju, zauzme drukčiji stav od onog koji je imao prilikom odlučivanja o žalbi protiv odluka Općinskog suda, ali ne iz puke bahatosti već zato što cijeni da je odluka po žalbi zakonita i da su razlozi za njeno donošenje obrazloženi zakonskim razlozima. Taj sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Općinski sud, u odgovoru na apelaciju, ističe da u cijelosti ostaje kod svih navoda datih u rješenjima koja se pobijaju apelacijom. Taj sud posebno ističe kako su osporena rješenja donesena na osnovu nespornih činjenica, te primjenom odgovarajućih zakonskih propisa navedenih u rješenjima. U odgovoru se navodi i da ne stoje navodi apelanta o favoriziranju tužitelja, jer je u petitu tužbe tužitelj tražio da sud u presudi, između ostalog, tuženog obaveže i na naknadu parničnih troškova, a što apelant u apelaciji poriče. Taj sud zaključuje da osporenim rješenjima nije bilo kršenja ustavnih prava apelanta, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju, odluka o posljednjem pravnom lijeku koja je predmet osporavanja apelacijom, je rješenje Kantonalnog suda broj Gž-239/02 od 30. augusta 2002. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporeno rješenje je doneseno 30. augusta 2002. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 5. oktobra 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz čl. 6., 13., 14. i 17. Evropske konvencije, te član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, koji odgovara članu 6. Evropske konvencije, glasi: «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

25. Ustavni sud podsjeća da se garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f).

26. Ustavni sud zaključuje da se, u skladu sa principom izraženim u tački 26. ove odluke, predmetna apelacija tiče «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» apelanta, te prema tome spada u domen zaštite člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Ustavni sud, dalje, podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na «pitanja sadržana u Ustavu». Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. To će biti slučaj kada se odlukom redovnog suda ustavna prava pojedinca zanemare ili pogrešno primijene, kada se zakon očito proizvoljno primijeni, kada je primijenjeni zakon sam po sebi neustavan ili kada dođe do povrede osnovnih principa pravičnog postupka (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u drugim slučajevima).

28. Apelant se žali da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tužitelja u postupku jer je tužitelj banka i zato je u povlaštenom položaju. Prema mišljenju apelanta, sud mu je trebao dodijeliti troškove postupka bar u jednom dijelu jer je izdejstvovao ukidanje presude na osnovu priznanja i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

29. Ustavni sud primjećuje da je presuda na osnovu priznanja Općinskog suda ukinuta rješenjem Kantonalnog suda, a postupak protiv apelanta je okončan povlačenjem tužbe nakon što je apelant izmirio dug tužitelju. Dakle, postupak je okončan rješenjem u kojem se konstatira da je tužba povučena. Općinski sud je posebnim rješenjem odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova u skladu sa članom 148. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Navedeni član Zakona o parničnom postupku jasno predviđa kada tuženi ima pravo na naknadu troškova u slučaju kada tužitelj povuče tužbu. Općinski sud je pravilno primijenio ovu odredbu i ne može se zaključiti da je zakon na bilo koji način zloupotrijebljen na štetu apelanta, odnosno favoriziranjem tužitelja. Kantonalni sud je u postupku po žalbi, na rješenje Općinskog suda o odbijanju zahtjeva za naknadu troškova, razmotrio sve razloge žalbe i ocijenio da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku.

30. Ustavni sud, na kraju, smatra da je apelanta, tokom cijelog postupka, zastupao advokat koji je u njegovo ime preduzimao sve radnje u postupku, a između ostalog, na posljednjoj raspravi se složio sa povlačenjem tužbe. Advokat je morao znati i kakav će biti ishod postupka u pogledu troškova postupka, s obzirom da je apelant izmirio svoj dug prema tužitelju tek nakon što je tužba podnesena. Na osnovu svega navedenog se ne može zaključiti da je apelant u ovom postupku na bilo koji način bio u neravnopravnom položaju u odnosu na tužitelja, iz čega proizlazi da je neosnovana njegova žalba da nije imao pravičan postupak.

31. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Ostali navodi apelanta

32. Apelant navodi da su pobijanim odlukama Općinski i Kantonalni sud povrijedili njegova prava iz čl. 13., 14. i 17. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

33. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava da ne bude diskriminiran protivno članu

14. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da apelant paušalno navodi povredu tog prava bez navođenja razloga zbog kojih smatra da je to pravo povrijeđeno, i potkrjepljivanja takvih navoda konkretnim dokazima, pa je apelacija u ovom dijelu neosnovana.

34. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te čl. 13. i 17. Evropske konvencije, Ustavni sud ponovo podsjeća na princip izražen u ovoj odluci, po kojem taj sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. Ustavni sud je već zaključio kako redovni sudovi odlukama o odbijanju apelantovog zahtjeva za naknadu troškova nisu povrijedili član 6. Evropske konvencije, pa u svjetlu zaključka u pogledu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da se ova apelacija mora odbiti kao neosnovana i u odnosu ostale navode apelanta.

35. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te čl. 13., 14. i 17. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

36. Imajući u vidu izneseno, a na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-189/02 (R.D.) | Sudska praksa | Aktio