Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-187/02 (M.M.)
Odluka donesena 20. 12. 2003.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, Didier Maus
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-187/02
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2003.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović, prof. Didier Maus, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20. decembra 2003. godine, u predmetu broj AP-187/02, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3., člana 12. stav 1. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio je
RJEŠENJE
Ne stavlja se na listu predmeta za odlučivanje apelacija M. M., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-
319/01 od 21. juna 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
1 M. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Milića, podnio je 3. oktobra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-319/01 od 21. juna 2002. godine.
2. Osnovni sud u Vlasenici, 16. juna 2000. godine, u pravnoj stvari apelanta kao tužioca protiv Dioničarskog društva «Boksit» Milići radi utvrđivanja nezakonitosti i poništenja direktorovog rješenja o upućivanju na čekanje apelanta, donio je presudu broj P1-23/00, kojom je utvrđeno da je rješenje broj I-A-1-MK-2369/98 od 30. jula 1998. godine nezakonito, te je to rješenje poništeno, a tuženi je obavezan da apelanta vrati na posao i isplati mu pripadajuća primanja po osnovu plaće od dana upućivanja na čekanje do vraćanja na posao, sve u roku od 15 dana po pravnosnažnosti presude. Osnovni sud je utvrdio da je apelant, koji je bio raspoređen na poslove radnih odnosa i obrazovanja u sektoru pravnih poslova, 21. jula 1998. godine, upućen na čekanje po direktorovom rješenju, sve dok postoji smanjeni obim poslova, a najdalje do 31. jula 1999. godine. Rješenjem od 30. marta 1999. godine apelant je ponovo upućen na čekanje od 1. aprila 1999. do 31. oktobra 1999. godine, sa naknadom plaće od 70% koju je radnik ostvario u mjesecu koji prethodi mjesecu u kojem je upućen na čekanje. Na čekanje je upućena i apelantova supruga, i to od 30. marta 1999. do 31. oktobra 1999. godine. Sud je kroz dokazni postupak utvrdio da DD «Boksit» kao poslodavac nije ispunio obaveze prema čl. 44. do 49. Kolektivnog ugovora metalske industrije i rudara. Sud navodi da ove činjenice, kao i činjenica da je apelantova supruga bila upućena na čekanje, govore da apelantu kao radniku nije pružena zaštita sindikata, nitu su poštovane intencije radnopravnog zakonodavstva
3. Rješavajući po žalbi tuženog protiv presude Osnovnog suda u Vlasenici, broj P1-23/00 od 16. juna 2000. godine, Okružni sud Srpsko Sarajevo je 22. juna 2001. godine donio presudu broj Gž-
343/00 kojom je žalbu DD «Boksit» Milići odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
4. Vrhovni sud Republike Srpske, 21. juna 2002. godine, odlučujući o reviziji tuženog protiv presude Okružnog suda u Srpskom Sarajevu, broj Gž-343/00 od 22. juna 2001. godine, donio je rješenje broj Rev-319/01 kojim se revizija DD «Boksit» Milići uvažava, a obje nižestepene presude se ukidaju u utvrđujućem dijelu i predmet u tom dijelu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud ističe da se shvatanja nižestepenih sudova za sada ne mogu prihvatiti kao pravilna, jer su presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Sudovima se ukazuje da su dužni u daljnjem postupku da otklone nedostatke, odnosno da postupe u skladu sa datim uputama (član 399. u vezi sa članom 377. stav 1. Zakona o parničnom postupku).
5. U apelaciji, podnesenoj Ustavnom sudu, apelant navodi da je rješenjem Vrhovnog suda ugroženo njegovo pravo i pravo njegove porodice na život, ličnu slobodu i sigurnost, jer kroz isti tretman prolazi i njegova supruga. Ističe da se radi o pritisku na njegovu porodicu zbog njegovog javnog i političkog angažiranja, pozivajući se na čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Po mišljenju apelanta, rješenje Vrhovnog suda zasniva se na falsifikovanim dokumentima kao što je «kriterij za utvrđivanje viška radnika».
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3., člana 12. stav 1. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 12. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud će odlučivati samo o onim apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje. ...».
7. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijati samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen.
8. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je pravni lijek odbačen iz razloga što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.) ne može se smatrati konačnom.
9. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-319/01 od 21. juna 2002. godine, revizija je uvažena i obje nižestepene presude su ukinute u utvrđujućem dijelu, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Osnovni sud u Vlasenici, imajući u vidu upute Vrhovog suda, obavezan je utvrditi sve pravno relevantne činjenice na koje ukazuju učesnici u konkretnom postupku. Dakle, rješenjem Vrhovnog suda nije okončan postupak.
10. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
11. Imajući u vidu odredbe člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonu i člana 12. stav 1. prema kojima će Ustavni sud odlučivati samo o apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio da apelaciju ne stavi na listu predmeta za odlučivanje i to zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
12. Na osnovu izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ovog rješenja. Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić