Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-173/02 (L. i O. D.)
Odluka donesena 15. 06. 2004.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-173/02
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broju AP 173/02, rješavajući apelaciju L. i O. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija L. i O. D., podnesena protiv presude Okružnog suda u Srpskom Sarajevu, broj Gž-425/00 od 29.
maja 2002. godine, i presude Osnovnog suda u Višegradu, broj P- 127/98 od 12. septembra 2000. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. L. i O. D. (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Trebinja, podnijeli su 8. septembra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Srpskom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-425/00 od 29. maja 2002. godine, i presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-127/98 od 12. septembra 2000. godine. Ustavni sud je, 26. februara 2003. godine, apelantima dostavio obrazac apelacije i zatražio da apelanti dopune svoju apelaciju, odnosno otklone nedostatke u apelaciji. Apelanti su, 20. marta 2003. godine, dostavili ispunjeni obrazac apelacije u kojem su naveli sve potrebne podatke kako bi se prema njihovoj apelaciji moglo postupiti.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je, 6. aprila 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. aprila 2004. godine, a Okružni sud 6. maja 2004. godine
4. Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, tuženog u postupku po apelantovoj tužbi pred redovnim sudovima (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je, 6. aprila 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
5. Republičko javno pravobranilaštvo sa sjedištem u Srbinju, kao nadležan organ, je u ime tuženog 29. aprila 2004. godine dostavilo odgovor na apelaciju.
6. Odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i Republičkog javnog pravobranilaštva su, 24. maja 2004. godine, dostavljeni apelantima.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
8. Apelanti su pred Osnovnim sudom u Višegradu pokrenuli parnični postupak protiv tuženog radi naknade štete jer nekoliko godina, od 1994. do 1998. godine, nisu mogli upravljati svojim putničkim vozilom pošto tuženi jednom od apelanata nije izdao duplikat vozačke dozvole. Naime, u skladu sa tadašnjim aktima tuženog, koji su primjenjivani u postupku izdavanja duplikata vozačke dozvole, od stranaka je kao uvjet za dobijanje duplikata vozačke dozvole, između ostalog, traženo da dostave ljekarsko uvjerenje i polože praktični dio vozačkog ispita. Apelant je odbio da postupi prema aktima tuženog, pa je godinama vodio upravni postupak kako bi isposlovao izdavanje duplikata vozačke dozvole bez dodatnog uvjeta polaganja praktičnog dijela vozačkog ispita.
9. Osnovni sud je, u postupku po tužbi apelanata, 12. septembra 2000. godine donio međupresudu, broj P-127/98, kojom je utvrđeno da tuženi nije bio u obavezi da apelantima nadoknadi štetu. Taj sud je odlučio da će se do pravosnažnosti te presude zastati sa raspravljanjem o ostalom dijelu tužbenog zahtjeva. Osnovni sud je, primjenom člana 170. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, došao do zaključka da ovlašteni radnik tuženog nije postupao na nezakonit i nepravilan način kada im je dao instrukcije što je sve potrebno za duplikat vozačke dozvole. U skladu sa tim zaključkom Osnovni sud je donio odluku da nema osnova za naknadu štete. Apelanti su uložili žalbu na presudu Osnovnog suda.
10. Okružni sud je, 29. maja 2002. godine, donio presudu kojom je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je ponovio razloge koje je naveo Osnovni sud u svojoj presudi od 12. septembra 2000. godine.
11. Apelant je, 15. oktobra 1999. godine, dobio novu vozačku dozvolu nakon što je dopunio svoj zahtjev dostavivši tuženom uvjerenje o ranije položenom vozačkom ispitu i ljekarsko uvjerenje.
12. Osnovni sud je, 28. januara 2003. godine, donio rješenje u postupku po tužbi apelanata u dijelu tužbenog zahtjeva koji nije riješen međupresudom od 12. septembra 2000. godine, kojim se utvrđuje da je tužba povučena. U obrazloženju rješenja se navodi da je rješenjem tog suda, od 10. septembra 2002. godine, utvrđeno da postupak u toj parnici miruje, a s obzirom da u zakonski predviđenom roku nijedna od strana nije stavila prijedlog da se postupak nastavi zaključeno je da se tužba smatra povučenom.
IV. Relevantni propisi
13. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89) Član 170. stav 1.
«1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara organizacija udruženog rada u kojoj je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo [...].»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti navode da je zloupotrijebljeno i ignorirano pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode i povredu prava da ne budu podvrgnuti nečovječnom ili ponižavajućem postupku, te prava na privatni i porodični život i prava na imovinu, ne precizirajući u čemu se sastoje te povrede.
b) Odgovor na apelaciju
15. Okružni sud, u odgovoru na apelaciju, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana u vezi sa povredama prava koje su apelanti naveli. Taj sud zaključuje kako su apelanti bili upoznati sa time što je potrebno da bi se dobio duplikat vozačke dozvole, odnosno ovlašteni radnik tuženog ih je o tome upozorio te stoga nije postojala obaveza tuženog na naknadu štete.
16. Osnovni sud, u odgovoru na apelaciju, navodi da je apelant imao pravično suđenje i da je sudski postupak prema svojoj težini trajao u razumnom roku i bio je pred nezavisnim i nepristranim sudom. To što je taj sud našao da nema osnova tužbi je rezultat provedenih dokaza i sveobuhvatne ocjene istine. Osnovni sud, također, smatra apelaciju neosnovanom i u vezi sa povredom prava na dom i prava na imovinu.
17. Republičko javno pravobranilaštvo, u odgovoru na apelaciju, navodi da nisu prekršena apelantova ustavna prava koja apelanti navode u apelaciji, a što potvrđuju i navodi u presudama u kojima su data jasna obrazloženja. Odluke prvostepenog i drugostepenog suda nisu povrijedile ni apelantova ustavna prava, jer ona nisu zanemarena, pogrešno primijenjena u odlukama, niti je primjena zakona bila proizvoljna, a nisu povrijeđena ni osnovna procesna prava (pravično suđenje, pravo na pristup sudu itd.). Republičko javno pravobranilaštvo je predložilo da Ustavni sud odbije apelaciju.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju, odluka o posljednjem pravnom lijeku, koja je predmet osporavanja apelacijom, je presuda Okružnog suda u Srpskom Sarajevu, broj Gž-425/00 od 29. maja 2002. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelanti su primili 23. augusta 2002. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 8. septembra 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav
3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na dom, pravo na imovinu i pravo da ne budu podvrgnuti nečovječnom i ponižavajućem postupku.
a) Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
23. Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa njegovom dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na «pitanja sadržana u Ustavu». Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. To će biti slučaj kada se odlukom redovnog suda ustavna prava pojedinca zanemare ili pogrešno primijene, kada se zakon očito proizvoljno primijeni, kada je primijenjeni zakon sam po sebi neustavan ili kada dođe do povrede osnovnih principa pravičnog postupka (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u drugim slučajevima).
24. Ustavni sud zapaža da se apelanti žale da su redovni sudovi u njihovom predmetu zloupotrijebili i ignorirali pravo na pravičan postupak, ne precizirajući u čemu se zloupotreba sastojala. Ustavni sud uočava da iz dokumentacije predmeta proizlazi da je Osnovni sud proveo temeljit dokazni postupak kako bi utvrdio sve relevantne činjenice u predmetu po tužbi apelanata. Svi dokazi koje su apelanti predložili su provedeni, apelanti su saslušani u postupku pred sudom, a sud je saslušao i druge svjedoke. Taj sud je odlučio da odbije tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan primjenom relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Apelanti su vodili i žalbeni postupak pred Okružnim sudom, ali je taj sud njihovu žalbu odbio kao neosnovanu u presudi koja sadrži razloge za odbijanje. Ne proizlazi da su povrijeđeni neki od principa pravičnog suđenja, pa se ova žalba apelanata mora odbiti kao neosnovana.
25. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Zabrana mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju
26. Apelanti navode da je povrijeđeno njihovo pravo da ne budu podvrgnuti neljudskom i ponižavajućem postupku.
Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
b) Pravo lica da ne budu podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.» Član 3. Evropske konvencije:
«Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.»
27. Ustavni sud podsjeća da neljudski tretman mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna. Ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, strana 65. stav 162).
28. Ustavni sud primjećuje da je žalba apelanata u vezi sa povredom ovog člana proizvoljna, a apelanti nisu priložili nikakve dokaze u prilog ovoj žalbi. Činjenica da su redovni sudovi odbili njihovu tužbu za naknadu štete se nikako ne može tumačiti kao radnja kojom su izloženi ponižavajućem i neljudskom postupku u smislu člana 3. Evropske konvencije.
29. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava apelanata iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
b)Pravo na dom i pravo na imovinu
30. Apelanti navode da su redovni sudovi pobijanim presudama povrijedili njihovo ustavno pravo na dom i pravo na imovinu.
31. Međutim, Ustavni sud ponovo podsjeća na već ranije izražen princip po kojem ovaj sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. Ustavni sud je već zaključio kako smatra da sudovi u predmetnim postupcima, pokrenutim po tužbi apelanata, nisu povrijedili neki od principa pravičnog suđenja, odnosno da nije bilo povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa u svjetlu zaključka u pogledu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da se ova žalba mora odbiti kao neosnovana i u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, kao i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić