Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-152/02 (M. T.)

Odluka donesena 15. 06. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-152/02

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 152/02, rješavajući apelaciju M. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. T. podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž-65/02 od 20. maja 2002. godine, i Okružnog suda u Trebinju, broj K-1/02 od 25. februara 2002. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M. T. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju J. J. i J. I., advokati iz Banje Luke, podnio je 6. augusta 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž-65/02 od 20. maja 2002. godine, i Okružnog suda u Trebinju, broj K-1/02 od 25. februara 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od učesnika u postupku, Vrhovnog suda Republike Srpske, Okružnog suda u Trebinju i Okružnog javnog tužilaštva u Trebinju zatraženo je, 26. februara 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovore na apelaciju su dostavili Vrhovni sud Republike Srpske, 7. maja 2004. godine, i Okružno javno tužilaštvo u Trebinju, 19. marta 2004. godine. Okružni sud u Trebinju nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku od 15 dana.

4. Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Vrhovnog suda Republike Srpske i Okružnog javnog tužilaštva u Trebinju dostavljeni su apelantu 5. i 13. maja 2004. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Presudom Okružnog suda u Trebinju, broj K-1/02 od 25. februara 2002. godine, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela teškog ubistva iz člana 128. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom 20. Krivičnog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 22/00, 33/00 i 37/01). Prema navedenoj presudi, ubistvo je izvršeno tako što je apelant, 23. oktobra 2001. godine, svojim vozilom sustigao pješake D. V. i N. V., te izašao iz vozila držeći u ruci pištolj, repetirao ga i ispalio hice od kojih su tri pogodila D. V., koja je od zadobivenih povreda preminula na licu mjesta, a zatim je tri hica ispalio u N. V., koji je zadobio teške tjelesne povrede opasne po život. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 19 godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, počevši od 23. oktobra 2001. godine, te je obavezan platiti troškove postupka i izrečena mu je sigurnosna mjera oduzimanja pištolja.

7. Vrhovni sud Republike Srpske je presudom, broj Kž-65/02 od 20. maja 2002.

godine, odbio kao neosnovane žalbe apelanta i Okružnog javnog tužioca, izjavljene na presudu Okružnog suda u Trebinju, broj K-1/02 od 25. februara 2002. godine, i potvrdio presudu Okružnog suda u Trebinju. U obrazloženju ove presude je navedeno kako su ključne ocjene pobijane presude ispravne, tako da i drugostepeni sud prihvata argumente koji su dati tim ocjenama. Sve odlučne činjenice su pravilno utvrđene i potpuno rasvijetljene, bitnih povreda odredbi krivičnog postupka nema, pa slijedi da su žalbeni navodi apelanta neosnovani. Ispitujući odluku o kazni, koja je bila predmet obje žalbe, ovaj sud je utvrdio da je ona adekvatna stepenu opasnosti i težini izvršenog djela, kao i stepenu apelantove krivične odgovornosti, pa su žalbe i u tom dijelu odbijene kao neosnovane.

IV. Relevantni propisi

8. U Krivičnom zakoniku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 22/00, 33/00 i 37/01) relevantne odredbe glase:

"Pokušaj krivičnog djela Član 20.

(1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela ali ga ne dovrši, kaznit će se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći zatvor od pet godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanja i za pokušaj. (2) Učinilac će se za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a može se i blaže kazniti.

Teško ubistvo Član 128.

(1)Zatvorom najmanje deset godina ili doživotnim zatvorom kaznit će se:

[...] 5) Ko umišljajno liši života dva ili više lica, a ne radi se o ubistvu na mah, ubistvu djeteta pri porođaju ili ubistvu učinjenom pod osobito olakšavajućim okolnostima (član 127. stav 2). [...]"

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant u apelaciji navodi kako je izreka prvostepene presude nerazumljiva, proturječna datim razlozima presude, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu uopće dati. Naime, presuda tvrdi da je apelant ispalio šest hitaca, i to po tri u svakog oštećenog, ali nije pronađena šesta čahura i šesto zrno, pa je ostalo nerazjašnjeno pitanje da li je okrivljeni uopće ispalio šest hitaca. Apelant smatra da su oba suda zanemarili objektivne dokaze koji idu u njegovu korist, a svoje zaključke izveli samo iz dokaza koji ga terete, a koji su otrgnuti iz konteksta pravilne ocjene svih provedenih dokaza. Pri tome, apelant posebno ukazuje na zapisnik o obdukciji, prema kojem su rane kod D. V. takve da im je smjer odozdo prema gore. Prema zapisniku o uviđaju, mjesto gdje se desio kritični događaj je pod nagibom, a apelant je u odnosu na D. V. bio na visini, pa sve to ukazuje da je apelant pucao nasumice, a ne direktno u D. V. i sa namjerom da je liši života. Apelant smatra da su oba suda, donoseći osporene presude, povrijedila njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

b) Odgovor na apelaciju

10. U odgovorima na apelaciju, koje su dostavili Vrhovni sud Republike Srpske i Okružno javno tužilaštvo u Trebinju, navodi se da u krivičnom postupku, koji je vođen pred dvije sudske instance, nisu povrijeđene odredbe bilo kojeg zakona niti odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, koje štite ljudska prava i osnovne slobode, te se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI. Dopustivost

11. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. U konkretnom slučaju, postupak pred sudovima se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa prema tome, Ustavni sud ima nadležnost ratione materiae da ispita pravičnost postupka u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

14. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-65/02 od 20. maja 2002. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 12. juna 2002. godine, a apelaciju je podnio 6. augusta 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

16. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

17. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».

18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

19. Zadatak Ustavnog suda je da preispita da li je postupak pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

20. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda, U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

21. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda, U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19., objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).

22. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i odluku Ustavnog suda, U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

23. Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, angažirani odgovarajući sudski vještaci medicinske struke i to specijalista neuropsihijatar i specijalista hirurg, izvršeno vještačenje daljine pucanja na odjevnim predmetima, vještačenje tragova barutnih ostataka i vještačenje oružja, izvršen uvid u obdukcijski zapisnik, te medicinsku dokumentaciju Opće bolnice u Srbinju, kao i u ostalu relevantnu dokumentaciju, apelant je uz branioca prisustvovao suđenju i dobio priliku dati komentar na izvještaj sudskih vještaka i izjave svjedoka. Sudovi su primijenili određene zakonske odredbe u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane. Što se tiče samih apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši, Ustavom Bosne i Hercegovine, garantirana prava.

24. Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

25. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-152/02 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio