Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-147/02 (Federalno ministarstvo odbrane)
Odluka donesena 26. 08. 2004.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Šta se smatra imovinom
- Miješanje u imovinu
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-147/02
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 08. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broju AP 147/02, rješavajući apelaciju Federalnog ministarstva odbrane, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 26. augusta 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Federalnog ministarstva odbrane, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Rev -11/02 od 27. juna 2002. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: apelant), preko svoga pravobranilaštva, kao zastupnika, podnijelo je 5. augusta 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Rev- 11/02 od 27. juna 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 19. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda od apelanta je, 24. maja 2004. godine, zatražena dopuna apelacije. Apelant je, 3. juna 2004. godine, dopunio apelaciju.
3. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda i V. M. zatraženo je, 24. maja 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
4. Odgovor na apelaciju Apelacioni sud je dostavio 7. juna 2004., a V. M. 10. juna 2004. godine.
5. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Apelacionog suda i V. M. su, 17. juna 2004. godine, dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
7. Predmet spora je tužba za naknadu štete, koju je podnio V. M., iz Ogradenovca, kojeg zastupa O. M., advokat iz Brčkog, protiv apelanta zbog oštećenja ograde njegove kuće, koja je uslijedila nakon saobraćajnog udesa u kojem su sudionici bili dvojica vojnika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine.
8. Svojom presudom, broj P-207/96-I od 6. marta 2002. godine, Osnovni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine udovoljio je tužbi V. M. i obavezao apelanta da tužitelju, na ime naknade štete, isplati iznos od 980 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši sa 18. augustom 1996. godine, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Apelacioni sud je svojom presudom, broj Gž-112/02 od 18. aprila 2002. godine, odlučio da ne udovolji apelantovoj žalbi, te je potvrdio prvostepenu presudu. Apelant je, nakon toga, izjavio reviziju Apelacionom sudu, koji je svojom presudom, broj Rev-11/02 od 27. juna 2002. godine, odbio reviziju i potvrdio nižestepenu presudu.
IV. Relevantni propisi
9. Zakon o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 43/01) Član 3. glasi:
«Pod potraživanjem koja se utvrđuju i ostvaruju ovim zakonom, podrazumijevaju se potraživanja pravnih i fizičkih lica, po slijedećim osnovama:
- mobilisanih ili ustupljenih materijalno-tehničkih sredstava i opreme,
- isporuka materijala, proizvoda i robe i izvršenih usluga za potrebe odbrane,
- ustupljenih novčanih sredstava u skladu za Zakonom, drugim propisom ili općim aktom i
- drugim osnovama za potrebe odbrane».
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant se žali da presude redovnih sudova u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine nisu donesene u skladu sa relevantnim zakonom kada je u pitanju konkretan predmet. Također je naveo kršenje člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da je predmetni slučaj trebao biti zasnovan na drugoj materijalno-pravnoj osnovi, tj. Zakonu o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.
b) Odgovor na apelaciju
11. U odgovoru na apelaciju, od 7. juna 2004. godine, Apelacioni sud je zaključio da nema povrede ustavnih prava, te da je presuda toga suda zasnovana na zakonu.
12. U odgovoru na apelaciju, od 10. juna 2004. godine, V. M. je naglasio da je apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda, u skladu sa ustaljenom praksom, ograničena na pitanja koja su sadržana u Ustavu. Dalje se navodi da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumači nižerangirano pravo sve dok ne dođe do povrede ustavnih prava. U odgovoru se navodi da apelant nije naveo niti jedan dokaz o povredi ustavnog prava. Konačno, u odgovoru se smatra da su sudovi pravilno primijenili zakone, te da apelantova tvrdnja nije osnovana.
VI. Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, «Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Apelacionog suda, broj Rev-11/02 od 27. juna 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je podnesena 5. augusta 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Osim toga, apelant ispunjava kriterij ratione personae za podnošenje apelacije (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 39/03, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 19/04). Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
17. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, koji glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu.»
18. Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koji glasi: “Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
19. Apelant tvrdi da je pogrešnom primjenom pozitivno-pravnih propisa došlo do povrede apelantovog prava na imovinu, jer je apelant usljed takvog sudskog propusta morao da plati kamate na odštetni iznos od 980 KM, počevši od 18. augusta 1996. godine. Apelant tvrdi da su sudovi propustili da primijene član 3. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, koji ga oslobađa od ove obaveze.
20. Za Ustavni sud nema sumnje da sporedni tužbeni zahtjev, kao što je kamata, predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi odluku Ustavnog suda broj U 4/99, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 16/99). Prema tome, nametanje plaćanja ove obaveze predstavlja lišavanje imovine apelanta, koje mora biti u skladu sa navedenim članom Evropske konvencije. Ipak, u vezi sa konkretnim problemom, osnovno pitanje koje se postavlja u ovom ustavno-pravnom sporu jeste apelantova tvrdnja da je pogrešnom primjenom pozitivno-pravnih propisa došlo do povrede njegovih prava na imovinu. U tom smislu, Ustavni sud je zaključio da se nametanje plaćanja kamate, kao vida lišavanja imovine, mora provesti «pod uvjetima predviđenim zakonom». To podrazumijeva i primjenu važećeg zakona. To je jedan od osnovnih garanta koje nudi pravo na imovinu.
21. Ipak, ako je sporno da li se određeni zakon i zakonska odredba mogu primijeniti na konkretan slučaj, a rješenje tog pitanja zavisi od pravilnog tumačenja tih odredbi, Ustavni sud nema nadležnost da preispituje to tumačenje, sve dok ono nije očigledno proizvoljno. Prema tome, Ustavni sud, u skladu sa svojom dosadašnjom sudskom praksom (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 64/02 od 24. oktobra 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/04, tačka 45), nije nadležan da ocjenjuje kako su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje ili tumačili i primijenili zakon, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava.
22. U konkretnom slučaju sporna je primjena člana 3. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Član 3. regulira «potraživanja koja se utvrđuju i ostvaruju [...] zakonom, a podrazumijevaju se potraživanja pravnih i fizičkih lica» za ustupljena motorna vozila, opremu, proizvode i drugu vrstu robe, i slično.
23. Redovni sudovi su zaključili da se predmetni slučaj ne može podvesti pod citirani zakon i njegov član 3. Sudovi su smatrali da se saobraćajna nezgoda i odštetni zahtjev protiv države, a koji su uzrokovala dvojica vojnika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, ne može tumačiti kao «druge osnove za potrebe odbrane» (alineja 4. člana 3. Zakona). Ustavni sud ne vidi proizvoljnu odluku sudova.
24. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o navodnoj povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
25. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić