Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-146/02 (Federalno ministarstvo odbrane)

Odluka donesena 15. 06. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-146/02

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 146/02, rješavajući apelaciju Federalnog ministarstva odbrane, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Federalnog ministarstva odbrane, podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, br. Rev-78/01 od 6. juna 2002. godine i Pž-230/00 od 28. novembra 2000. godine, i presude Višeg suda Mostar, broj Ps- 77/97 od 6. maja 1999. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: apelant) podnijelo je, 5. augusta 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), br. Rev- 78/01 od 6. januara 2002. godine i Pž-230/00 od 28. novembra 2000. godine, te presude Višeg suda Mostar (u daljnjem tekstu: Viši sud), broj Ps-77/97 od 6. maja 1999. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je, 19. maja 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

5. Prvostepenom presudom, broj Ps-77/97 od 6. maja 1999. godine, Viši sud obavezao je tuženu Federaciju Bosne i Hercegovine (Federalno ministarstvo odbrane i pojedine vojne jedinice) (u daljnjem tekstu: tuženi) da tužitelju «Prominvest» - privatno preduzeće za inženjering poslove, trgovinu na veliko i vanjsku trgovinu, iz Konjica (u daljnjem tekstu: tužitelj), isplati 79.697,20 DEM, sa zateznom kamatom, počevši od pojedinačnih datuma, i na pojedinačne iznose označene u izreci osporenih presuda, pa do 31. marta 1996. godine, po stopi koju komercijalne banke u sjedištu tužitelja plaćaju na štedne uloge po viđenju na DEM, a od 1. aprila 1996. godine pa do isplate, po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, kao i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.972,00 KM.

Protiv navedene prvostepene presude tužena je blagovremeno izjavila žalbu drugostepenom sudu.

6. Apelant je, žalbom od 5. jula 1999. godine, pobijao navedenu presudu iz svih razloga u smislu člana 335. Zakona o parničnom postupku

7. Drugostepenom presudom Vrhovnog suda, broj Pž-230/00 od 28. novembra 2000. godine, apelantova žalba je djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena utoliko što je apelant obavezan da tužitelju, na dosuđeni iznos glavnog duga, isplati zatezne kamate u visini eskontne stope Narodne banke BiH uvećane za 20%, počevši od 1. aprila 1996. godine do 6. jula 1998. godine, umjesto po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate.

8. Vrhovni sud, presudom broj Rev-78/01 od 6. juna 2000. godine, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Vrhovnog suda, broj Pž-230/00 od 28. novembra 2000. godine, reviziju je odbio kao neosnovanu.

IV. Relevantni propisi

9. Zakon o visini stope zatezne kamate («Službeni list SFRJ», broj 57/89) koji je preuzet Zakonom o potvrđivanju Uredbi sa zakonskom snagom («Službeni list RBiH», br. 2/92 i 13/94) «Član 1.

Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze plaća zateznu kamatu na iznos duga do trenutka isplate u visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje Narodna banka Jugoslavije uvećane za 20%.

Obračun zatezne kamate obavlja se mjesečno primjenom konformne metode.

Član 395.

Ako novčana obaveza protivno posebnom saveznom zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati samo u domaćem novcu prema kursu koji je važio u trenutku nastanka obaveze».

Zakon o visini stope zatezne kamate («Službene novine Federacije BiH», broj 27/98) «Član 1.

Ovim zakonom propisuje se visina stope zatezne kamate za dužničko-povjerilačke odnose, u slučaju kada dužnik kasni sa ispunjenjem novčane obaveze.

Član 2.

Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje osim glavnice i zateznu kamatu na iznos duga do trenutka isplate, po stopi od 18% godišnje.

Za period kraći od godine dana primjenjuje se konformni način obračuna zatezne kamate. Član 3.

Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na dužničko-povjerilačke odnose koji su uređeni drugim zakonom.

Član 4.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o visini zatezne kamate («Službene novine Federacije BiH», broj 18/96).

Član 5.

Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u «Službenim novinama Federacije BiH».

Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03) «Član 394.

Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo».

Zakon o parničnom postupku («Službene novine FBiH», broj 42/98) «Član 375.

Revizijski će sud presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti».

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Prema sadržaju apelacije, apelant se žali da je presudama sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine povrijeđeno njegovo pravo na pravični postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Povredu prava na pravičan postupak apelant vidi u pogrešnom tumačenju i primjeni pojedinih odredbi materijalnih zakona, i to preuzetog Zakona o visini stope zatezne kamate («Službene novine FBiH», br. 18/96 i 27/98), kao i odredbi člana 375. Zakona o parničnom postupku.

Apelant, naime, smatra da su sudovi trebali na konkretan slučaj primijeniti odredbe čl. 3., 6. i 8. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja («Službene novine FBiH», broj 43/01 od 8. oktobra 2001. godine), zatim odgovarajuće odredbe Uredbe o načinu utvrđivanja i realizacije javnog duga Federacije BiH, nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti («Službene novine FBiH», broj 17/02 od 9. maja 1992. godine), Zakona o privremenoj obustavi od izvršenja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti («Službene novine FBiH», broj 38/98 od 15. oktobra 1998. godine i 43/01), Zakona o Centralnoj banci BiH («Službeni glasnik BiH», broj 1/97), Odluke o povlačenju iz opticaja i zamjeni novčanica BH dinara («Službeni glasnik BiH», broj 10/98) i člana 395. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine FBiH», broj 29/03). Apelant je predložio da se apelacija usvoji, ukinu osporene sudske odluke i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje ili da Ustavni sud odluči o meritumu ovog predmeta.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud, u odgovoru na apelaciju, ostao je kod razloga datih u osporenim odlukama i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI. Dopustivost

12. U toku daljnjeg razmatranja dopustivosti apelacije naglašava se da, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

14. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su presude Vrhovnog suda br. Rev- 78/01 od 6. juna 2002. godine i Pž-230/00 od 28. novembra 2000. godine, protiv kojih nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu Vrhovnog suda broj Rev-78/01 od 6. juna 2002. godine apelant je primio 15. jula 2002. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 5. augusta 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

a) Pravo na pravičan postupak

16. Ustavni sud će, prije svega, razmotriti pitanje navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak zaštićeno je članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.

17. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».

18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

19. Iz apelacije, podnesene Ustavnom sudu, proizlazi da se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalno-pravnih propisa.

20. U vezi sa navedenim, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti da preispituje način na koji su sudovi utvrdili činjenice predmeta kao i dokaze koje su izveli ili koje nisu izveli, ukoliko takav postupak nije sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda U 17/00 od 4. maja 2001. godine, objavljenu u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, broj 17/01). Također, Ustavni sud napominje da nije nadležan da preispituje tumačenje ili način na koji su primijenili važeći zakon niži sudovi, osim u slučaju ako to tumačenje, odnosno primjena, krši ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda U 33/00 od 23. juna 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 2/02). Osim toga, naglašava se da redovni sudovi moraju uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi odluku Ustavnog suda U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19., «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 24/02). Ova diskrecija, koju uživa svaki sud u kontradiktornom postupku, mora postojati radi efikasnosti vođenja postupka.

21. Ustavni sud smatra da je u predmetnom slučaju spor oko naplate glavnice i zateznih kamata građansko-pravne prirode pa i kada se kao apelant pojavljuje državni organ (vidi odluku Ustavnog suda BiH, broj AP 39/03).

22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Odluku Ustavnog suda, U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

23. Ustavni sud primjećuje da su sudovi u predmetnom slučaju na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili relevantne materijalno-pravne propise kada su tužiteljevo potraživanje, koje se odnosi na ugovorenu, a neisplaćenu cijenu izraženu u DEM za prodanu robu u toku 1994. i 1995. godine, dosudili u stranoj valuti (DEM). U navedenom periodu bilo je karakteristično obimno plaćanje u stranoj valuti (posebno DEM), pa i legalno (na osnovu odredbi Zakona o prodaji robe za strana sredstva plaćanja iz 1992. godine i Zakona o kupovini i prodaji određenih roba i za strana sredstva plaćanja iz 1993. godine). Utvrđeno je u toku sudskog postupka i to da je ugovaranje novčane obaveze u stranim sredstvima plaćanja naročito bilo rašireno nakon široke legalizacije 1994. godine bezgotovinskog plaćanja u DEM u unutrašnjem platnom prometu, da bi u 1995. godini ova valuta bila propisana kao isključivo obračunsko sredstvo Zakonom o unutrašnjem platnom prometu («Službene novine FBiH», broj 2/95). Pored toga, dosuđivanje potraživanja u stranoj valuti (DEM) je i u skladu sa načelom monetarnog nominalizma propisanog članom 394. Zakona o obligacionim odnosima.

24. Suprotno apelantovim navodima, preinačenjem prvostepene presude u dijelu o kamatama, Vrhovni sud je pravilno zaključio u drugostepenoj presudi, primijenivši navedene materijalno-pravne propise, tj. relevantno materijalno pravo na konkretan slučaj. Jer, prema odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate («Službene novine FBiH», broj 18/96), koji je primjenjivan od 1. oktobra 1996. do 6. jula 1998. godine, stopa od 28% godišnje primjenjivana je samo na potraživanja koja potiču iz ugovora u privredi, pa kako sporno potraživanje predmetnog slučaja ne potiče iz takvog ugovora do stupanja na snagu 7. jula 1998. godine novog Zakona o visini stope zatezne kamate («Službene novine FBiH», broj 27/98), kojim je za sva potraživanja propisana zatezna kamata po stopi od 18% godišnje, primjenjuje se zatezna kamata prema odredbama Zakona koji je preuzet, dakle, po eskontnoj stopi Narodne banke BiH uvećanoj za 20%. Slijedi da nižestepeni sudovi nisu u ovom slučaju pogrešno primijenili materijalno pravo, kako to apelant navodi. Drugim riječima, pravilan je zaključak sudova kada su tužitelju potraživanje, koje se odnosi na ugovorenu a neisplaćenu cijenu izraženu u DEM za prodanu robu u toku 1994. i 1995. godine, dosudili u stranoj valuti.

25. Ustavni sud smatra da je apelantu u predmetnom slučaju pružena mogućnost da iznese i brani svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Također, sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelant nije osporio ni jednu specifičnu procesnu radnju u postupku donošenja osporenih odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve apelantove navode i tvrdnje, pri čemu su nekim dali veći, a nekim manji značaj. Međutim, sudovi su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, stoga, smatra da nije došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.

b) Pravo na imovinu - član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

26. Ustavni sud zaključuje da, u svjetlu zaključka donesenog u pogledu navodne povrede člana

6. Evropske konvencije, nije neophodno razmatrati ostale apelantove navode.

VIII. Zaključak

27. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-146/02 (Federalno ministarstvo odbrane) | Sudska praksa | Aktio