Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-145/02 (Ž. K.)
Odluka donesena 26. 08. 2004.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravo na prisustvo suđenju
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-145/02
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 08. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 145/02, rješavajući apelaciju Ž. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 26. augusta 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ž. K.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž-495/01 od 10. maja 2002. godine.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da provede ponovni, hitan postupak u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75. stav 5.
Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ž. K. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prnjavora, kojeg zastupa G. B., advokat iz Banje Luke, podnio je, 1. augusta 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Kž-495/01 od 10. maja 2002. godine, i presude Osnovnog suda u Prnjavoru, broj K-69/99 od 22. novembra 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je, 11. juna 2004. godine, na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od Okružnog suda u Banjoj Luci i Osnovnog javnog tužilaštva u Prnjavoru da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud u Banjoj Luci i Osnovno javno tužilaštvo u Prnjavoru nisu dostavili odgovore.
4. Na traženje Ustavnog suda, Osnovni sud u Prnjavoru dostavio je kompletan krivični spis broj K-69/99.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda u Prnjavoru, broj K-69/99 od 22. novembra 1999. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo posluge iz člana 229. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske.
7. Apelantu je izrečena uvjetna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, s tim što je istovremeno određeno da se kazna zatvora neće izvršiti ako apelant u roku od godinu dana ne počini novo krivično djelo. Apelant je obavezan da sudu izmiri troškove na ime paušala, a oštećeni je upućen, sa svojim imovinsko-pravnim zahtjevom, na parnicu radi ostvarivanja prava na naknadu štete.
8. Okružni sud u Banjoj Luci je presudom, broj Kž-495/01 od 10. maja 2002. godine, odbio kao neosnovane žalbe apelanta i Osnovnog javnog tužilaštva Prnjavor, potvrdivši presudu Osnovnog suda u Prnjavoru, broj K-69/99 od 22. novembra 1999. godine.
IV. Relevantni propisi
9. U Zakonu o krivičnom postupku («Službeni list SFRJ», br. 4/77, 17/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 26/93, 14/94, 6/97, i 61/01) koji je bio na snazi do 1. jula 2003. godine, relevantna odredba glasi:
"Član 371. stav 1.
(1.) O sjednici vijeća obavijestit će se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici ili je predložio održavanje pretresa pred drugostepenim sudom (čl. 373. do 375). Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale, ili da se o sjednici obavijesti i stranka koja nije to zahtijevala, ako bi njihovo prisustvo bilo korisno za razrješenje stvari.»
10. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 26/93) relevantna odredba glasi:
"Član 5.
Neće se primjenjivati rečenica prva u stavu 1., člana 371.».
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant apelacijom pobija presude Okružnog suda u Banjoj Luci i Osnovnog suda u Prnjavoru, tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da u postupku pred prvostepenim sudom nije imao branioca iz reda advokata, dok je u žalbenom postupku pred Okružnim sudom u Banjoj Luci zastupnik javne optužbe bio prisutan sjednici vijeća drugostepenog suda, a on i njegov branilac nisu bili ni obaviješteni, niti su prisustvovali sjednici vijeća i nisu imali mogućnost odgovoriti na argumente zamjenika javnog tužioca. Apelant ističe da je u konkretnom slučaju nepravilno primijenjen Krivični zakon, Zakon o krivičnom postupku, te da nije primijenjen Zakon o državnim preduzećima.
VI. Dopustivost
12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
14. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Kž-495/01 od 10. maja 2002. godine i Osnovnog suda u Prnjavoru, broj K-69/99 od 22. novembra 1999. godine, protiv kojih nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu Okružnog suda u Banjoj Luci apelant je primio 4. juna 2002. godine, a apelaciju Ustavnom sudu podnio 1. augusta 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
16. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, apelaciona nadležnost Ustavnog suda je ograničena na ustavna pitanja i Ustavni sud je nadležan da ocjenjuje da li je kroz primjenu zakona došlo do povrede prava i sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom i njenim protokolima. Prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine prava i slobode predviđeni Evropskom konvencijom i njezinim protokolima su direktno primjenjiva u Bosni i Hercegovini.
17. Apelant se žali da je tokom postupka pred sudovima Republike Srpske povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, članom
6. Evropske konvencije, te povredu člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Prema navodima apelanta, povreda se odnosi na njegova procesna prava, s obzirom na ravnopravnost stranaka, a sastoji se u neprisustvovanju njegovog branioca u drugostepenom postupku jer apelant niti njegov branilac nisu obaviješteni niti su prisustvovali sjednici vijeća Okružnog suda u Banjoj Luci. Apelant ističe da nije imao branioca iz reda advokata u prvostepenom postupku, te da se povreda sastoji i u zanemarivanju odlučnih činjenica koje idu u prilog okrivljenom, jer nisu pravilno primijenjeni Krivični zakon, Zakon o krivičnom postupku i Zakon o državnim preduzećima.
18. Pitanje koje proizlazi iz apelacije odnosi se na povredu prava zaštićenog Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Stoga je Ustavni sud nadležan da preispita da li je zaštićeno pravo, na koje se apelant poziva, povrijeđeno.
a) Pravo na pravično suđenje
19. Pravo na «pravično suđenje» predviđeno je i odredbom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ovo pravo se osigurava na najvišem nivou međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, prema tome i Evropske konvencije. Stoga, izjašnjenje Ustavnog suda u pogledu člana 6. Evropske konvencije, u vezi sa članom II/2. Ustava, odnosi se i na član II/3.e) Ustava. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
21. Ustavni sud prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine mora obraditi pitanje da li utvrđene činjenice u konkretnom slučaju ukazuju da je došlo do povrede prava zaštićenih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud nije nadležan da preispituje način na koji su sudovi utvrdili činjenice, izuzev ako postupak nije sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. Evropske konvencije. Jedan od važnijih elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije jeste ravnopravnost stranaka, što podrazumijeva da optuženi u krivičnom postupku treba imati ista procesna prava kao i javni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, jeste da postupak mora biti u skladu sa principom kontradiktornosti tako što optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio javni tužilac, kao i da ima mogućnosti da odgovori na iznesene navode i dostavi druge dokaze u korist svoje odbrane.
23. "Načelo kontradiktornosti", u svojoj biti, znači priliku za stranke u krivičnom ili građanskom postupku da budu upoznate sa svim predočenim dokazima ili mišljenjima, pa čak i onim koje je iznio nezavisni član državne službe pravne pomoći, u smislu utjecaja na sudsku odluku (vidi, između ostalih izvora, i mutatis mutandis sljedeće presude: Me Michael protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. februara 1995. godine, serija A br. 307-B, str. 53-54, str. 80. i Kerajärni protiv Finske od 19. jula 1995. godine, serija A br. 322, str. 16. st. 42).
a.1.) Pravo na odbranu
24. Ustavni sud zapaža, iz dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, odnosno zapisnika o glavnom pretresu održanom 22. novembra 1999. godine u Osnovnom sudu Prnjavor, kada je i donesena prvostepena presuda, da su na saslušanju bili prisutni javni tužilac, apelant i svjedoci. Branilac apelanta nije bio prisutan, iako je bio uredno obaviješten, a apelant je, u smislu člana 301. Zakona o krivičnom postupku, pozvan da uzme drugog branioca. Apelant se izjasnio da će se sam braniti na tom pretresu i da neće uzimati branioca jer je njegov branilac spriječen. O tome Osnovni sud u Prnjavoru, u smislu člana 301. Zakona o krivičnom postupku, nije donio rješenje sa obrazloženjem koje se unosi u zapisnik, da odsustvo branioca ne bi bilo štetno za odbranu. U konkretnom slučaju nije se radilo o obaveznoj odbrani predviđenoj Zakonom o krivičnom postupku.
25. Navodi apelacije protiv prvostepene presude Osnovnog suda Prnjavor nisu osnovani.
26. Iz presude Okružnog suda Banja Luka, koja je donesena u sjednici vijeća održanoj 10. maja 2002. godine, prema žalbi apelantovog branioca i žalbi Osnovnog javnog tužioca protiv presude Osnovnog suda u Prnjavoru, proizlazi da sjednici nisu prisustvovali ni apelant ni njegov branilac. Međutim, sjednici je prisustvovao zamjenik okružnog javnog tužioca. Činjenica da je u žalbenom postupku učestvovao zamjenik okružnog javnog tužioca narušava princip prava na odbranu koji je nerazdvojna karakteristika koncepta pravičnog suđenja koje garantira član 6. Evropske konvencije.
27. U konkretnom predmetu može se postaviti pitanje da li se apelant odrekao svog prava na odbranu iz člana 6. Evropske konvencije. Iako postoji mogućnost odricanja prava na odbranu, postavlja se pitanje da li se apelant u ovom slučaju odrekao prava da prisustvuje sjednici Okružnog suda Banja Luka. Naprotiv, apelant se žali da nisu pozvan ni on ni njegov branilac, niti su imali informacije o navodima i dokazima koje je iznio zamjenik okružnog javnog tužioca. Usljed činjenice da ni apelant niti njegov branilac nisu mogli prisustvovati sjednici, apelantu je uskraćena mogućnost da sudu ukaže na razne aspekte dokaza na koje se on poziva kako bi podržao svoju žalbu. Kako apelant nije bio obaviješten o mjestu i datumu održavanja sjednice, te kako njemu, a niti njegovom braniocu, nije bilo omogućeno da prisustvuju sjednici, ne može se smatrati da je apelant imao pravično suđenje.
a.2.) Jednakost stranaka
28. Ustavni sud podsjeća da apelant mora imati mogućnost da lično prisustvuje sjednici suda. Ovo se odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje također podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više instance koja odlučuje o žalbama, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada lično prisustvo optuženog nije od značaja.
29. Rješavajući pitanja potrebe kontradiktornog postupka, činjenica je da je apelant u žalbenom postupku tražio da se ispita prvostepena presuda u pogledu bitne povrede odredbi krivičnog postupka, krivičnog zakona kao i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalbeni sud nije vezan onim što je utvrđeno na nižem sudu, nego ima mogućnost da preispita žalbene navode u pogledu činjeničnog stanja i bitnih povreda odredbi krivičnog postupka. U slučaju prihvaćanja tih navoda, predmet vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje ili o njemu sam odlučuje.
30. Ustavni sud uzima u obzir da je optuženom izrečena uvjetna osuda, kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca s tim što je istovremeno određeno da se kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od godinu dana ne počini novo krivično djelo, te zaključuje da je ishod postupka pred Okružnim sudom Banja Luka bio za njega od velikog značaja (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava Ekbatani protiv Švedske od 26. maja 1988. godine, serija A 134 i odluku Kremzov protiv Austrije od 21. septembra 1993. godine, serija A broj 268-B).
31. U pogledu apelantovih navoda da su sudovi Republike Srpske zanemarivali odlučne činjenice koje idu u njegov prilog, Ustavni sud podsjeća na svoju dosadašnju praksu prema kojoj je nadležnost Ustavnog suda u vezi sa apelacijama iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena na «pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu». Prema tome, Ustavni sud nije nadležan da preispituje i utvrđuje činjenice, kao ni da tumači odluke nižih sudova, osim ukoliko odluka nižih sudova krši ustavna prava. To se događa u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, kao i u slučaju kada je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek, i u drugim slučajevima).
32. Ustavni sud je utvrdio da je Okružni sud u Banjoj Luci, rješavajući o apelantovoj žalbi protiv presude Osnovnog suda u Prnjavoru, propustio da pri razmatranju pitanja, koja su ukazivala na povrede, ima u vidu član 6. stav 1. Evropske konvencije. U konkretnom predmetu, imajući u vidu krivični postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nisu ispoštovana apelantova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te se predmet vraća na ponovni postupak, koji treba da bude u skladu sa ovim odredbama.
b) Ostali navodi
33. U odnosu na navode iz apelacije koji se odnose na član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud smatra da, u svjetlu svog zaključka u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije, nije neophodno da se posebno razmatraju ovi navodi apelacije.
VII. Zaključak
34. Polazeći od navedenog, na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić