Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-122/02 (DOO «Korkarić» Sanski Most)
Odluka donesena 26. 08. 2004.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-122/02
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 08. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 122/02, rješavajući apelaciju DOO «Korkarić» Sanski Most, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 26. augusta 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija DOO ”Korkarić” Sanski Most, podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, broj PŽ- 76/02 od 12. juna 2002. godine, i Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj Ps-60/01 od 29. novembra 2001. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. DOO «Korkarić» (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je, 26. juna 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, broj PŽ- 76/02 od 12. juna 2002. godine, i Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj Ps-60/01 od 29. novembra 2001. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je, 21. juna 2004. godine, na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od Kantonalnog suda u Bihaću i Prijevozničko-građevinskog i trgovačkog društva DOO «Ajas» Donji Vakuf (kao stranke u postupku u kojem su donesene pobijane presude, u daljnjem tekstu: DOO «Ajas» Donji Vakuf), da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud u Bihaću je, 12. jula 2004. godine, dostavio odgovor na apelaciju, koji je u smislu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, 20. jula 2004. godine, dostavljen apelantu.
4. DOO «Ajas» Donji Vakuf nije dostavio odgovor na apelaciju.
5. Na traženje Ustavnog suda, Općinski sud u Sanskom Mostu je, 8. jula 2004. godine, dostavio kompletan spis broj Ps-60/01.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
7. Presudom Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj Ps-60/01 od 29. novembra 2001. godine, apelant je obavezan da tužitelju DOO «Ajas» Donji Vakuf plati dug po računu broj 02/98 od 23. novembra 1999. godine, u iznosu od 18.172,00 KM sa pripadajućom zakonskom kamatom od 18% počevši od 8. decembra 1999. godine do 8. decembra 2001. godine, te kamatom od 12% obračunatom na glavnicu od 8. decembra 2001. godine do dana isplate, sve u roku od osam dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. Apelant je istovremeno obavezan da DOO «Ajas» Donji Vakuf naknadi parnične troškove u iznosu od 435,00 KM i plati sudsku taksu u iznosu od 1.090,00 KM.
8. Općinski sud je utvrdio da je nesporno postojanje i visina potraživanja DOO «Ajas» Donji Vakuf prema apelantu, po računu, broj 02/98 od 23. novembra 1999. godine, za izvršene usluge prijevoza uglja iz Sanskog Mosta u Kakanj u periodu od 1. oktobra do 12. novembra 1998. godine, u skladu sa Ugovorom o poslovnoj saradnji broj 39/98 zaključen između DOO «Ajas» Donji Vakuf i apelanta. Između stranaka je bilo sporno da li je apelant bio dužan izvršiti svoju obavezu plaćanja primljenog računa u zakonskom roku ili ga je trebao platiti tek nakon što RMU «Kamengrad» Sanski Most apelantu plati usluge prijevoza. Prema ocjeni Općinskog suda sadržaj člana 5. Ugovora, kojim je utvrđeno da će apelant «rješavati primljene fakture za usluge prijevoza od «Ajas» Donji Vakuf, kad za to RMU «Kamengrad» - korisnik prijevoza», ispuni uvjete je neodređen i neizvjestan rok za ispunjenje ugovorene apelantove obaveze, bez obzira što je nesporno da je apelant protiv RMU»Kamengrad» Sanski Most podnio prijedlog za izvršenje radi naplate svojih potraživanja.
9. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da se ispostavljanje računa DOO «Ajas» Donji Vakuf smatra pozivom povjerioca dužniku - apelantu na ispunjenje ugovorene obaveze prema ugovoru u kojem rok izvršenja nije bio određen. Kako apelant nije osporio primljeni račun niti prigovorio zakonskom roku plaćanja, ispostavljenim računom nastupili su dužničko-povjerilački odnosi na koje se primjenjuju opća pravila ugovornog prava propisana Zakonom o obligacionim odnosima, pa se potraživanje DOO»Ajas» Donji Vakuf smatra dospjelim, a tužbeni zahtjev osnovanim kako u pogledu glavnice tako i u pogledu kamata.
10. Kantonalni sud u Bihaću presudom, broj PŽ-76/02 od 12. juna 2002. godine, rješavajući o apelantovoj žalbi, potvrdio je odluku Općinskog suda u Sanskom Mostu i apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.
IV. Relevantni propisi
11. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 29/03) relevantne odredbe glase:
«Član 324.
(1) Dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. (2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze».
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Iz sadržaja apelacije proizlazi da apelant smatra da su Kantonalni sud u Bihaću i Općinski sud u Sanskom Mostu donesenim presudama povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje, pravo na slobodu i sigurnost, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na imovinu. Apelant navodi da ga Općinski sud u Sanskom Mostu nije pozvao niti obavijestio da će biti saslušan kao stranka u postupku u smislu člana 250. Zakona o parničnom postupku. Apelant posebno ističe da sudovi u konkretnom slučaju nisu primijenili relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, smatrajući da se izvršenjem obaveze plaćanja duga prije dospijeća vrijeđa apelantovu imovina.
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud u Bihaću u svom odgovoru na apelaciju istakao je da apelant nastoji uvjeriti Ustavni sud da dug, koji je priznao da postoji, nije dospio. Kantonalni sud u Bihaću, između ostalog, naveo je da je ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih navoda, kao i po službenoj dužnosti, i odlučio da je žalba neosnovana a prvostepena presuda zakonita, jasna i donesena na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ovakvo stanovište Kantonalni sud zadržava i u odnosu na apelaciju i ne vidi ni jednu povredu Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), predlažući da se apelacija odbije.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njom pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su presude Kantonalnog suda u Bihaću i Općinskog suda u Sanskom Mostu protiv kojih nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporena presuda Kantonalnog suda u Bihaću donesena je 12. juna 2002. godine, a apelant je podnio apelaciju 26. juna 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
19. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, apelaciona nadležnost Ustavnog suda se odnosi na ustavna pitanja i Ustavni sud je nadležan da ocjenjuje da li je kroz primjenu zakona došlo do povrede ljudskih prava i sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom i njenim protokolima.
20. U konkretnom predmetu, kao osnovno, postavlja se pitanje da li su Kantonalni sud u Bihaću i Općinski sud u Sanskom Mostu pobijanim presudama povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje.
a) Pravo na pravično suđenje – član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. Evropske konvencije
21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakom pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom, odnosno pravo da pred sud ili tribunal iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv VB, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
23. Ustavni sud podsjeća da je nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu». Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili način tumačenja i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke sudova povrijedile ustavna prava. To je slučaj ukoliko je redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine.
24. Ustavni sud zapaža, iz dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, odnosno zapisnika o glavnoj raspravi, održanoj 29. novembra 2001. godine u Općinskom sudu u Sanskom Mostu, kada je dokazni postupak završen, da je punomoćnik apelanta prisustvovao glavnoj raspravi. Ustavni sud smatrada je tokom cjelokupnog postupka apelantu bilo omogućeno da iznosi sve dokaze u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje sudskih presuda. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode i tvrdnje i ispitali zahtjeve apelanta na osnovu primjenjivih pravnih odredbi i dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje indikacije da je postupak vođen na nepravičan način, niti je došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
25. U konkretnom slučaju radi se o tužbi protiv apelanta radi naplate duga po ispostavljenom računu s pozivom apelantu-dužniku da ispuni ugovorene obaveze prema ugovoru u kojem rok izvršenja nije određen. Visina duga nije osporena, niti je apelant osporio primljeni račun, niti prigovorio zakonskom roku plaćanja. Prema tome, donošenje pobijanih presuda u smislu općih pravila ugovornog prava propisanih Zakonom o obligacionim odnosima ne može predstavljati povredu apelantovog prava na pravično suđenje.
26. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Ostali navodi iz apelacije
27. Ustavni sud smatra da, u svjetlu svog zaključka u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić