Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-231/05 (Megacomm“ d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 23. 03. 2005.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-231/05

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

23. 03. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, na sjednici održanoj 23. marta 2005. godine, u predmetu broj AP-231/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se, kao neosnovan, zahtjev „Megacomm“ d.o.o. Mostar, za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „Megacomm“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, podnio je, u periodu od 15. februara 2005. do 8. marta 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. U-722/03, U-730/03, U-731/03, U-732/03, U-733/03, U-734/03 U-735/03, U-736/03, U-737/03, U-738/03, U-740/03, U-743/03, od 17. novembra 2004. godine, U-646/03, U-647/03, U-660/03, U-664/03, U-665/03, U-673/03,U-674/03, U-676/03, U-678/03, U-679/03, U-682/03, U-683/03, U-685/03, U-686/03, U-689/03, U-693/03, U-694/03, U-698/03, U-701/03, U-702/03, U-703/03, U-712/03, U-715/03, U-716/03, U-718/03, U-719/03, U-721/03 od 24. novembra 2004. godine. Apelant je također, zatražio donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja upravnih organa koja su potvrđena osporenim presudama, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je, u smislu člana 30. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, s obzirom da se apelacije odnose na isto pitanje, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP-231/05. Spojene su slijedeće aelacije: AP-231/05, AP-232/05, AP-233/05, AP-234/05, AP-

235/05, AP-236/05, AP-237/05, AP-238/05, AP-239/05, AP-240/05, AP-241/05, AP- 242/05, AP-

298/05, AP-299/05, AP-300/05, AP-301/05, AP-302/05, AP-303/05, AP-304/05, AP-305/05, AP-

306/05, AP-307/05, AP-308/05, AP-309/05, AP-310/05, AP-311/05, AP-312/05, AP-313/05, AP-

314/05, AP-315/05, AP-316/05, AP-317/05, AP-503/05, AP-504/03, AP-544/05, AP-545/05, AP-

546/05, AP-547/05 i AP-548/05.

3. Apelantu je rješenjima Carinarnice Mostar, br. 09.1203.UP/I-2993702, 09.1203.UP/I-

2992/02, 09-1203.UP/I-2985/02, 09.1203.UP/I-2987/02, 09.1203.UP/I-2983/02, 09.1203.UP/I-

2974/02, 09.1203.UP/I-2980/02, 09.1203.UP/I-2986/02, 09.1203.UP/I-2973/02, 09.1203.UP/I-

2975/02, 09-1203.UP/I-2984/02, 09.1203.UP/I-3023/02, 09.1203.UP/I-3018/02, 09.1203.UP/I-

3005/02, 09.1203.UP/I-3020/02, 09.1203.UP/I-3017/02, 09.1203.UP/I-3013/02, 09.1203.UP/I-

3027/02, 09.1203.UP/I-3006/02, 09.1203.UP/I-3034/02, 09-1203.UP/I-2977/02, 09-1203.UP/I-

3009/02, 09.1203.UP/I-3010/02, 09.1203.UP/I-3041/02, 09.1203.UP/I-3014/02, 09-1203.UP/I-

3039/02, 09.1203.UP/I-3040/02, 09.1203.UP/I-3026/02, 09.1203.UP/I-3012/02, 09.1203.UP/I-

3019/02, 09.1203.UP/I-2989/02, 09.1203.UP/I-3015/02, 09.1203.UP/I-3024/02, 09.1203.UP/I-

3048/02, 09.1203.UP/I-3032/02, 09.1203.UP/I-2976/02, 09.1203.UP/I-3028/02, 09.1203.UP/I-

2988/02 i 09.1203.UP/I-3033/02 od 2. oktobra 2002, koja su potvrđena rješenjima Federalnog ministarstva finansija, br. 07-UP/II-05-1543/02, 07-UP/II-05-1544/02 od 12. novembra 2002.godine, br. 07-UP/II-05-1587/02, 07-UP/II-05-1607/02, 07-UP/II-05-1585/02, 07-UP/II-05-

1615/02, 07-UP/II-05-1606/02, 07-UP/II-05-1614/02, 07-UP/II-05-1616/02, 07-UP/II-05-1586/02, 07-UP/II-05-1613/02, 07-UP/II-05-1618/02, 07-UP/II-05-1603/02, 07-UP/II-05-1594/02, 07-UP/II-05-1593/02 od 19. novembra 2002. godine, br. 07-UP/II-05-1638/02, 07-UP/II-05-

1635/02, 07-UP/II-05-1641/02, 07-UP/II-05-1636/02, 07-UP/II-05-1571/02, 07-UP/II-05-1551/02, 07-UP/II-05-1560/02, 07-UP/II-05-1547/02, 07-UP/II-05-1547/02, 07-UP/II-05-1570/02, 07-UP/II-05-1555/02, 07-UP/II-05-1554/02, 07-UP/II-05-1552/02, 07-UP/II-05-1579/02, 07-UP/II-05-1550/02, 07-UP/II-05-1580/02 od 26. novembra 2002. godine, br. 07-UP/II-05-

1628/02, 07-UP/II-05-1629/02, 07-UP/II-05-1632/02, 07-UP/II-05-1630/02 07-UP/II-05-1631/02, 07-UP/II-05-1634/02, 07-UP/II-05-1633/02, 07-UP/II-05-1619/02 od 1. decembra 2002. godine, određena obaveza plaćanja nenaplaćene posebne pristojbe (prelevmana) u određenim iznosima, kako je to navedeno u dispozitivima ovih rješenjima. Apelant je protiv drugostepenih rješenja Federalnog ministarstva finanasija tužbama pokrenuo upravne sporove pred Vrhovnim sudom.

4. Vrhovni sud je presudama, br. U-730/03, U-731/03, U-734/03, U-732/03, U-740/03, U-

737/03, U-743/03, U-733/03, U-738/03¸ U-736/03, U-735/03, U-722/03, od 17. novembra 2004. godine, br. U-703/03, U-716/03, U-701/03, U-694/03, U-674/03, U-682/03, U-715/03, U-689/03, U-676/03, U-679/03, U-678/03, U-693/03, U-718/03, U-686/03, U-685/03, U-683/03, U-719/03, U-702/03, U-698/04, U-673/03, U-721/03, U-712/03, U-665/03, U-646/03, U-647/03, U-660/03, U-664/03 od 24. novembra 2004. godine, odbio kao neosnovane apelantove tužbe u upravnim sporovima protiv rješenja Federalnog ministarstva finansija.

5. Apelant je naveo da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer prije donošenja osporenih odluka nije proveden postupak, niti je apelantu data mogućnost izjašnjenja na činjenice i dokaze koji su prethodili donošenju odluke. Također, prema apelantovim navodima, Vrhovni sud je donio odluku na nejavnoj sjednici vijeća bez prisustva predstavnika apelanta i taj sud nije cijenio sve navode iz tužbe.

6. Apelant, je u vezi sa prijedlogom za donošenje privremene mjere, kao razlog naveo da bi izvršenjem rješenja Carinarnice Mostar bio doveden u nezavidnu materijalnu situaciju, odnosno da bi za njega nastupile nesagledive štetne posljedice.

7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

9. Član 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom».

10. Ustavni sud smatra da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera. Također, Ustavni sud podsjeća da je član 78. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, čije eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti, dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.

11. Također, osnovanost apelacije se ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za donošenje privremene mjere različiti su od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava osporenim aktima, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. U konkretnom slučaju, apelantovi navodi o mogućem nastupanju neotklonjive štete su paušalni i apelant ne nudi nikakve konkretne dokaze koji idu u prilog tome da se usvoji njegov zahtjev za donošenje privremene mjere zbog nastupanja neotklonjivih štetnih posljedica. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.

13. Imajući u vidu odredbe člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za donošenje privremene mjere.

14. Na osnovu izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog slučaja. 16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-231/05 (Megacomm“ d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio