Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-71/04 (Dž., Dž. i V. H.)

Odluka donesena 18. 03. 2005.

  • Izmijenjene pravne okolnosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-71/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 03. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović, prof. David Feldman, Valerija Galić, Jovo Rosić i Constance Grewe, na sjednici održanoj 18. marta 2005. godine, u predmetu broj AP-71/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 8. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dž., Dž. i V. H., podnesena protiv riješenja o izvršenju Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23/1-372-3473/98 od 24. decembra 2003.

godine, zbog izmjenjenih pravnih okolnosti.

OBRAZLOŽENJE

1. Dž., Dž. i V. H. (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Sarajeva, koje zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su, 9. januara 2004. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja o izvršenju Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo ( u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja), broj 23/1-372-3473/98 od 24. decembra 2003. godine. Apelanti su, 18. juna 2004. godine, dopunili/precizirali apelaciju. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja, Uprave za stambena pitanja, broj 23/1-372-3473/98 od 24. decembra 2003. godine, do pravosnažnog okončanja upravnog postupka po zahtjevu Dž. H. radi vraćanja u posjed stana u ulici Himze Polovine broj 1 u Sarajevu. Podneskom od 9. marta 2005. godine apelanti su naveli da i dalje traju povrede njihovih prava na brz i efikasan postupak i prava na mirno uživanje doma. Oni i dalje ne mogu otkupiti stan i steći pravo vlasništva, bez pravosnažnog riješenja o vraćanju stana u posjed, pa zbog toga apelanti ostaju kod ranijih navoda iz apelacije.

2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:

3. Na temelju ugovora o korištenju stana, broj MB/05-1-50/90, koji je zaključen 12. januara 1991. godine između Dž. H. i tadašnjeg SIZ-a stanovanja, kao i ugovora o korištenju stana, broj MB 334 zaključenog 13. marta 1992 godine između Dž. H. i RZ Jugobanka, Jugobanka d.d. Sarajevo, apelantu je dodijeljen stan, površine od 65 m2, u ulici Himze Polovine broj 1 u Sarajevu. Prema dokumentaciji koja je dostavljena Ustavnom sudu i činjenicama iz spisa, stan su koristili još i članovi domaćinstva nosioca stanarskog prava, V., Dž. i A. H.. Usljed ratnih dejstava, apelanti su napustili stan.

4. Dž. H. je takođe bio nosilac stanarskog prava na stanu u Zenici, u ulici Mejdandžik broj 9-c, a na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog 31. marta 1967. godine sa Preduzećem za gazdovanje stambenim zgradama u Zenici. Apelant je, 26. juna 2001. godine, taj stan vratio Općini Zenici, što je utvrđeno na osnovu Sporazuma, broj 03-1/78 od 12. januara 2001. godine, zaključenog između Javnog preduzeća za izgradnju i uređenje grada, «Zenica» iz Zenice i vlasnika stana kao i zapisnika Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica od 26. juna 2001. godine.

a) sudski postupak u pogledu utvrđivanja valjanosti ugovora o korištenju stana

5. Vlasnik stana, Jugobanka d.d. Sarajevo (čiji je pravni sljednik Union banka d.d. Sarajevo) je 14. jula 1997. godine, podnijela tužbu Općinskom sudu I u Sarajevu protiv Dž. H. sa tužbenim zahtjevom da se donese presuda, kojom bi se utvrdila ništavost ugovora o korišćenju stana, br. MB/05-1-50/90 i MB 334. Općinski sud I u Sarajevu je donio presudu, broj P-814/97 od 15. decembra 1999. godine, kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cjelosti. Povodom žalbe tužitelja, Kantonalni sud u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je rješenje, broj Gž. 419/01 od 26. aprila 2001. godine, kojim je uvažio žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak. U ponovljenom postupku, Općinski sud I u Sarajevu je, presudom broj P-998/01 od 26. marta 2002. godine, ponovo odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Ova presuda potvrđena je presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1127/02 od 15. oktobra 2002. godine. Presuda provostepenog suda kojom je odlučeno o valjanosti ugovora o korištenju stana Dž. H. postala je pravosnažna 15. oktobra 2002. godine. Nezadovoljna ovakvim ishodom tužbenog zahtjeva, Union banka d.d. Sarajevo je na drugostepenu presudu izjavila reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Vrhovni sud je, presudom broj Rev-152/03 od 27. januara 2005. godine, reviziju Union banke d.d. Sarajevo, na čijoj strani je učestvovala i umješač S. A., u predmetu utvrđivanja valjanosti ugovora, odbio.

6. Vrhovni sud je utvrdio da je Dž. H., na osnovu odluke davaoca stana na korištenje, 12. januara 1991. godine, zaključio pravno valjan ugovor, da je nakon zaključenja ugovora zakonito uselio u stan i koristio ga zajedno sa ostalim članovima porodičnog domaćinstva. Isto tako, Vrhovni sud je ustanovio da se postupak vodio, ne zbog otkaza ugovora o korištenju stana iz razloga predviđenih u članu 47. Zakona o stambenim odnosima, radi nekorištenja stana duže od 6 mjeseci, već radi poništenja ugovora i predaje stana u posjed. Vrhovni sud je zaključio da je otpao uslov da se kroz daljnji postupak ovaj sud bavi pitanjima da li stoji osnov za primjenu člana 83a. Zakona o stambenim odnosima, kojim je regulisano da se u postupcima za otkaz ugovora o korištenju stana, primjenjuju odredbe Zakona o stambenim odnosima.

7. Pošto su nižestepeni sudovi utvrdili da su apelanti u sporni stan uselili zakonito na temelju valjanog ugovora o korištenju stana, Vrhovni sud je utvdio da se ne mogu prihvatiti razlozi za poništenje ugovora o korištenju stana, pa prema tome ni osnov za predaju stana u posjed. Takođe, Vrhovni sud je utvrdio da nisu primjenjivi čl. 17. i 18. Zakona o stambenim odnosima jer, apelanti ni prije, a ni za vrijeme donošenja nižestepenih sudskih odluka nisu bili višestruki korisnici.

b) upravni postupak vođen zbog zahtjeva apelanata za povrat stana

8. Za vrijeme trajanja sudskog postupka, Dž. H., je rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23/1-372-3473/98 od 13. jula 2000. godine, odbijena sa zahtjevom za povraćaj stana u ulici Himze Polovine broj 1. Nakon uložene žalbe, Ministarstvo stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je uvažilo žalbu, rješenjem broj 27/02-23- 2961/00 od 6. novembra 2000. godine i vratilo predmet na prvostepeni postupak. U ponovljenom postupku, Uprava za stambena pitanja je rješenjem, broj 23/1-372-3473/98 od 24. aprila 2001. godine, potvrdila Dž. H. status člana domaćinstva Dž. H.. Na osnovu toga rješenja, apelantica je, 7. juna 2001. godine, uvedena u posjed spornog stana. Žalbe zainteresiranih stranaka, Union Banke d d Sarajevo i S. A., kao privremene korisnice stana, su odbijene rješenjem Ministarstva, broj 27/02- 23-2234/01 od 7. januara 2002. godine. Isti žalioci su pokrenuli upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je svojom presudom, broj U-130/02 od 4. jula 2002. godine, uvažio tužbe, ukinuo prvostepeno i drugostepeno rješenje i vratio predmet Upravi za stambena pitanja. U novom postupku, Uprava za stambena pitanja je svojim rješenjem, broj 23/1-372-3473/98 od 23. juna 2003. godine, odbila zahtjev apelantice za vraćanje stana u posjed kao neosnovan. Ovo rješenje potvrđeno je rješenjem Ministarstva, broj 27/02-23-3776/03 od 14. oktobra 2003. godine.

c) upravni spor vođen zbog zahtjeva apelanata za povrat stana

9. Apelantica je 21. novembra 2003. godine pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom, radi poništenja riješenja Ministarstva, broj 27/02-23-3776/03 od 14. oktobra 2003. godine. Rješavajući po tužbi u upravnom sporu Dž. H., Kantonalni sud je presudom, broj U-571/03 od 13. februara 2004. godine tužbu apelantice odbio. Dž. H. je blagovremeno podnijela žalbu Vrhovnom sudu, u upravnoj stvari vraćanja stana u posjed, a protiv navedene presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-571/03 od 13. februara 2004. godine.

10. Vrhovni sud je, odlučujući o žalbi apelantice protiv presude Kantonalnog suda, broj U-571/03 od 13. februara 2004. godine, presudom broj Už-237/04 od 16. septembra 2004. godine, žalbu apelantice uvažio tako da je osporeno riješenje Ministarstva, broj 27/02-23-3776/03 od 14. oktobra 2003. godine i prvostepeno riješenje Uprave za stambena pitanja, broj 23/1-372-3473/98 od 23. juna 2003. godine, poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje.

11. Apelanti su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu žaleći se da je, osporenim rješenjem, povrijeđeno njihovo pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencije).

12. Ustavni sud je, 30. januara 2004. godine, na zahtjev apelanata, donio privremenu mjeru kojom se obustavlja izvršenje rješenja o izvršenju Uprave za stambene poslove, broj 23/1-372-3473/98 od 24. decembra 2003. godine.

13. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 8. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. tačka 8. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)

8. ako su izmijenjene pravne okolnosti;».

14. Kao što je iz apelacije vidljivo, apelanti su se žalili na rješenje o izvršenju Uprave za stambene poslove Kantona Sarajevo broj 23/1-372-3473/98 od 24. decembra 2003. godine, kojim je utvrđeno da Dž. H. koristi stan u ulici Himze Polovine broj 1. u Sarajevu kao višestruki korisnik i kojim joj se nalaže da u roku od 15 dana, od dana prijema navedenog rješenja, iseli iz spornog stana, te da ga preda Upravi za stambena pitanja, «radi pečaćenja». Ovo rješenje o izvršenju je doneseno na temelju riješenja Uprave za stambena pitanja, broj 23/1-372-3473/98 od 23. juna 2003. godine, kojim se odbija Dž. H. sa zahtjevom za vraćanje spornog stana u posjed. Iako izričito nije navedeno u rješenju, logičkim tumačenjem se može zaključiti da se istim riješenjem nalaže iseljenje i Dž. i V. H., iako je upravo Dž. H. dobio sporni stan na korištenje i nosilac je stanarskog prava na tom stanu, što je navedenim sudskim presudama i potvrđeno. U tom trenutku je već bila donesena pravosnažna presuda Kantonalnog suda broj Gž-1127/02 od 15. oktobra 2002. godine, kojom je potvrđena pravna valjanost ugovora o korištenju spornog stana.

15. Obzirom na postojanje pravosnažne presude o valjanosti korištenja spornog stana, Ustavni sud je, prilikom odlučivanja o zahtjevu za donošenje privremene mjere, zaključio da postoje okolnosti koje mogu, ukoliko se izvrši sporno riješenje, da prouzrokuju nenadoknadivu štetu i naruše pravo na dom apelanata, zaštićeno članom 8. Evropske konvencije. Iz tih razloga je Ustavni sud smatrao opravdanim i nužnim da, 30. januara 2004. godine, usvoji privremenu mjeru kojom je obustavio od izvršenja rješenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23/1-372-3473/98 od 24. decembra 2003. godine.

16. Iz daljeg toka ovog spornog slučaja i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, vidljivo je da je Ministarstvo stambenih poslova, uprkos svih iznesenih pravnih činjenica, žalbu Dž. H. odbilo rješenjem, broj 27/02-23-3776/03 od 14. oktobra 2003. godine, a Kantonalni sud je presudom, broj U-571/03 od 13. februara 2004. godine odbio tužbu u upravnom sporu za ponišenje navedenog riješenja.

17. Međutim, Vrhovni sud je, presudom, broj Už-237/04 od 16. septembra 2004. godine, žalbu apelantice uvažio, osporena riješenja poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno odlučivanje. Ovom presudom je poništeno i rješenje o izvršenju Uprave za stambene poslove, broj 23/1-372-3473/98 od 24. decembra 2003. godine, koje je i bilo predmet apelacije.

18. U ovom predmetu je očigledno da okolnosti slučaja, a u vezi sva tri apelanta, pokreću ustavna prava, garantirana članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije – prava na dom, iako se pobijano rješenje ne odnosi na drugog i trećeg apelanta. Ovakav zaključak je donesen na osnovu operativnog dijela osporenog riješenja, koji obavezuje prvog apelanta «da u roku od 15 dana od dana prijema riješenja iseli iz stana u ulici Himze Polovine, te da ga slobodnog od ljudi i vlastitih stvari preda Upravi za stambena pitanja, radi pečaćenja» i činjenice da je pravosnažnom presudom, Općinski sud I u Sarajevu odlučio suprotno i potvrdio pravnu valjanost ugovora, broj MB/05-1-50/90 I MB 334 i, samim tim, stanarsko pravo drugog apelanta nad predmetnim stanom.

19. Ustavni sud je naveo da se nosiocu stanarskog prava mora osigurati uživanje ustavnih prava, iz člana II/3.f) kao i njihova efektivna sudska zaštita u slučaju kada dođe do miješanja države u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Ova zaštita podrazumjeva, kako je naveo i Ustavni sud u svojoj odluci o privremenoj mjeri, i efektivno zaustavljanje svake prijetnje od strane upravnih organa, prije svega, u slučajevima u kojima upravni organi postupaju proizvoljno. U vezi s tim, Ustavni sud je također naveo da upravni organi moraju postupati u skladu sa zakonima, jer je to jedan od osnovnih principa pravne države i principa podjele vlasti u državi prema članu I/2 Ustava Bosne i Hercegovine.

20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je zaključio da drugi i treći apelant nisu uopšte bili stranke u sporu pred upravnim organima. Shodno tome, izvršenje osporenog rješenja Uprave za stambena pitanja, broj 23/1-372-3473/98 od 24. decembra 2003. godine, bi pogodilo, pravno i faktički, lica koja nisu bila umiješana u predmetni slučaj. Nadalje, Ustavni sud je napomenuo da ostvarivanje prava, kao i njihovo oduzimanje, u upravnom postupku ne smije da bude na štetu prava drugih osoba, jer bi to vodilo ka pravnoj anarhiji. Iz ovih razloga, Ustavni sud je smatrao da bi izvršenjem rješenja za, prije svega, drugog i trećeg apelanta mogle nastupiti neotklonjive štetne posledice. S druge strane, Ustavni sud, prilikom donošenja odluke o privremenoj mjeri nije mogao koristiti blažu mjeru kojom bi se postigao isti cilj. Konačno, u okolnostima datog slučaja, Ustavni sud je smatrao da nema drugog, efikasnijeg načina zaštite protiv navedenog akta. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je ocijenio da su ispunjeni uslovi da se, do donošenja meritorne odluke, privremeno obustavi izvršenje osporenog akta pri čemu, ni u kom slučaju, nije prejudicirao odluku koju će ovaj sud donijeti o meritumu konkretnog slučaja.

21. Vrhovni sud je, poništavajući osporena rješenja, u presudi broj Už-237/04 od 16. septembra 2004. godine, naveo u obrazloženju da su nižestepeni sudovi povrijedili načelo slobodne ocjene dokaza iz člana 9. Zakona o upravnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 2/98 i 48/99), time što su status apelanata izvodili iz činjenice da isti navodno nemaju mjesto prebivališta na adresi spornog stana. Međutim, apelanti su, od 1. januara 1991. godine, de facto i de iure stanovali u predmetnom stanu, na što upućuje i niz izvedenih dokaza provedenih u parničnom postupku. Naime, još u toku sudskog postupka oko utvrđivanja valjanosti ugovora o korištenju stana, predočeni su dokazi da su apelanti zaista stanovali u spornom stanu i da imaju status zakonitih korisnika stana. Vrhovni sud je potvrdio da je, takođe, Dž. H. član porodičnog domaćinstva i da je zakonito uselila u stan zajedno sa porodicom i da se ne može osporavati njeno pravo da se u stan vrati na način kako je rješavan povratak svih izbjeglih i raseljenih lica. Isto tako, pošto je i Dž. H. podnio zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana, presudom Vrhovnog suda je naloženo ubrzano rješavanje zahtjeva spajanjem ova dva zahtjeva za povrat stana. Izmjenjene pravne okolnosti su sadržane u činjenici da je Vrhovni sud definitivno, presudom broj Už-237/04 od 16. septembra 2004.godine, potvrdio status Dž. H. kao zakonitog člana porodičnog domaćinstva Dž. H. i, ukinuvši sporna rješenja, obavezao prvostepeni organ da ponovo odluči o zahtjevima Dž. i Dž. H. o njihovim zahtjevima za povrat predmetnog stana u smislu odredbi Zakona o prestanku važenja zakona o napuštenim stanovima ( «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01).

22. Osim toga, Ustavni sud je i donio privremenu mjeru smatrajući to jedinom sigurnom zaštitom od kršenja ustavnog prava na dom apelanata, jer je, između ostalog, pravosnažnom presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1127/02 od 15. oktobra 2002. godine, potvrđena valjanost ugovora o korištenju stana. Ustavni sud je smatrao da je pravno neodrživo donošenje takvih pojedinačnih pravnih akata čiji je cilj bio deložacija zakonitih nosioca i korisnika stanarskog prava. Donošenje presude Vrhovnog suda, broj Rev-152/03 od 27. januara 2005. godine, u predmetu valjanosti ugovora o korištenju stana Dž. H. u ulici Himze Polovine broj 1. u Sarajevu, definitivno je okončana bilo kakva mogućnost osporavanja valjanosti ugovora o korištenju stana u redovnom sudskom postupku, kao i tretiranje apelanata kao višestrukih korisnika. Vrhovni sud je, revizionom presudom, dakle prihvatio utvrđenja da su apelanti na zakonit način uselili u sporni stan na temelju akta davaoca stana na korištenje, a u skladu sa st.1. i 2. člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Izmijenjena pravna okolnost se ogleda u činjenici da je revizijom Vrhovnog suda, broj Rev-152/03 od 27. januara 2005. godine, konačno potvrđena valjanost ugovora o korišenju spornog stana, tako da bi bilo kakvo preispitivanje te valjanosti u redovnom sudskom postupku i posebno donošenje pojedinačnih pravnih akata mimo te presude bilo nezakonito i vodilo bi povredi ustavnih prava apelanata na dom. Dakle, donošenjem presude Vrhovnog suda nastaje izmjenjena pravna okolnost koja nameće da se zahtjev apelanta za povrat stana riješi u skladu sa tom odlukom i da se apelantima prizna pravo na korištenje stana.

23. Donošenjem presude Vrhovnog suda, broj Rev-152/03 od 27. januara 2005. godine, u parničnom postupku, potvrđena je valjanost ugovora o korištenju spornog stana od strane apelanata. Time su nastale izmjenjene pravne okolnosti, koje su nametnule obavezu nižestepenim organima da tu pravnu činjenicu uzmu u obzir prilikom ponovnog razmatranja apelantovih zahtjeva za povrat stana.

24. Takođe, donošenjem presude Vrhovnog suda, broj Už-237/04 od 16. septembra 2004. godine, kojom je odlučeno o žalbi apelanata u predmetu povrata spornog stana, naloženo je prvostepenom organu da ponovo riješi zahtjev apelanata za povrat stana u skladu sa dispozitivom navedene presude, čime su takođe nastale izmjenjene pravne okolnosti koje rješavanje ove apelacije čine nedopustivom u smislu tačke 8. stav 2. člana 16. Poslovnika Ustavnog suda.

25. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 8. Poslovnika Ustavnog suda, po kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako su izmijenjene pravne okolnosti, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-71/04 (Dž., Dž. i V. H.) | Sudska praksa | Aktio