Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-275/05 (N. M.)
Odluka donesena 23. 03. 2005.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-275/05
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
23. 03. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, i potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, na sjednici održanoj 23. marta 2005. godine, u predmetu broj AP-275/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev N. M. za donošenje privremene mjere.
Obustavlja se izvršenje rješenja Osnovnog suda u Tesliću, broj I-
5/05 od 22. februara 2005.godine, kojim je dozvoljeno izvršenje presude Osnovnog suda u Tesliću, broj P-339/02 od 11. aprila 2003. godine. Ova odluka stupa na snagu odmah, a obustava izvršenja ostaje na snazi do donošenja odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o podnesenoj apelaciji.
OBRAZLOŽENJE
1. N. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Teslića, kojeg zastupa B. B., advokat iz Teslića, podnio je, 22. februara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-108/04 od 16. decembra 2004. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću, broj P-332/02 od 11. aprila 2003. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izršenje presude Osnovnog suda u Tesliću, broj P-339/02 od 11. aprila 2003. godine, čije je izvršenje Osnovni sud u Tesliću dozvolio rješenjem o izvršenju, broj I-5/05 od 22. februara 2005. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda u Tesliću, broj P-339/02 od 11. aprila 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Doboju, broj Gž-108/04 od 16. decembra 2004. godine, utvrđeno je da je ništavo rješenje MTP «Promtes» DD Teslić, čiji je pravni sljednik AD «Promtes» Teslić (u daljnjem tekstu: prvotuženi), broj 566/94 od 17. oktobra 1994. godine, o dodjeli stana na korištenje apelantu. Osim toga utvrđeno je da je ništav ugovor o korištenju stana, broj I/II-4264/96, zaključen 10. aprila 1996. godine, između JP za izgradnju i uređenje naselja «Izgradnja» Teslić, čiji je pravni sljednik drugotuženi OJDP za izgradnju i uređenje naselja «Izgradnja» Teslić i apelanta. Također, istom presudom je apelant obavezan da isprazni predmetni dvosoban stan u Tesliću u ulici Jovana Dučića (bivša Proleterskih brigada) H-30, sprat II, ulaz II. i isti preda u posjed Radetu Paniću u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
1. Istom presudom odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta i prvotuženog kojim je traženo da se utvrdi da je Radedu Paniću, sa članovima njegovog porodičnog domaćinstava, prestalo stanarsko pravo na spornom stanu, usljed dobrovoljnog iseljenja iz predmetnog stana i preseljenja u stan koji je isti po strukturi, a nalazi se u Tesliću u ulici Karađorđeva L-E-6.
2. Osnovni sud u Tesliću donio je rješenje, broj I-5/05 od 22. februara 2005. godine, kojim se dozvoljava izvršenje presude istog suda, broj P-332/02 od 11. aprila 2003. godine.
3. Apelant u apelaciji navodi da se pobijanim presudama Okružnog suda u Doboju, broj Gž-
108/04 od 16. decembra 2004. godine i Osnovnog suda u Tesliću, broj P-332/02 od 11. aprila 2003. godine, krši njegovo ustavno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija).
4. Kao razlog za donošenje privremene mjere apelant navodi da je Osnovni sud u Tesliću donio rješenje o izvršenju, broj I-5/05 od 22. februara 2005. godine, iako je protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-108/04 od 16. decembra 2004. godine, Vrhovnom sudu Republike Srpske izjavio reviziju. Istina, apelant navodi da se ova revizija ne može smatrati efikasnim pravnim sredstvom, zbog označene vrijednosti spora, te ne očekuje da će Vrhovni sud Republike Srpske reviziju prihvatiti, osim ako stane na stanovište da je to od značaja za primjenu prava i u drugim slučajevima u smislu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku. Apelant posebno naglašava da su sudovi prešli preko činjenice da se raniji nosilac stanarskog prava (tužilac) u zakonskom roku nije obratio sa zahtjevom za povrat stana nadležnom Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica, niti. Također, apelant navodi da će izvršenjem deložacije njegova porodica, koja uključuje suprugu i kćerku biti izbačeni na ulicu, što će dovesti do neotklonjivih štetnih posljedica za apelanta i njegovu porodicu.
5. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom».
6. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera. Također, Ustavni sud podsjeća da je član 78. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, čije eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti, dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.
7. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtijeva za donošenje privremene mjere različiti su od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava osporenim aktima, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. U konkretnom slučaju, dozvoljeno je izvršenje presude Osnovnog suda u Tesliću, broj P-
339/02 od 11. aprila 2003. godine, a apelant nema na raspolaganju efektivno pravno sredstvo kojim bi spriječio navedenu deložaciju do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. Dakle, eventualnim usvajanjem zahtijeva za donošenje privremene mjere, mogla bi se spriječiti šteta koja tek treba da nastupi.
9. Kao osnov za donošenje privremene mjere apelant navodi da će izvršenjem zakazane deložacije, on i njegova porodica biti izbačeni na ulicu, zbog čega će nastupiti nenadoknadiva šteta za njega i njegovu porodicu.
10. Pobijane presude donesene su po tužbenom zahtjevu nosioca stanarskog prava, koji se u suštini odnosio na povrat stana, koji je on napustio1994. godine, a koji nije od nadležnih organa proglašen napuštenim. Tužbeni zahtjev za povrat stana podnesen je 2002. godine, Općinskom sudu u Tesliću. Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine(«Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02 i 39/03), između ostalog, propisan je postupak, uslovi, rokovi i nadležni organi za rješavanje zahtjeva za povrat stanova na kojima je stečeno stanarsko pravo, koje su napustili nosioci stanarskog prava i njihovi članovi porodičnog domaćinstva (bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne), u vremenskom periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine.
11. Ustavni sud uočava da ima elemenata koji ukazuju da je o povratu konkretnog stana odlučivao nenadležan organ, koji nije imao u vidu sve pravno relevantne odredbe zakona koje se odnose na konkretan slučaj. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se nalazi pred pitanjem da li su sve ove okolnosti i propisi uzeti u obzir kod odlučivanja konkretnog predmeta od strane Okružnog suda u Doboju i Osnovnog suda u Tesliću. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da bi upravo to trebalo biti predmet ispitivanja u meritumu apelacije, tako da se Ustavni sud neće, u ovoj fazi postupka, upuštati u ispitivanje tog pitanja.
12. Ustavni sud smatra da bi izvršenjem rješenja Osnovnog suda u Tesliću, broj I-5/05 od 22. februara 2005. godine, kojim je dozvoljeno izvršenje presude Osnovnog suda u Tesliću, broj P- 339/02 od 11. aprila 2003. godine, mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice za apelanta i njegovu porodicu, time što bi oni bili deložirani iz stana koji trenutno koriste. Ustavni sud je također imao u vidu i interes pravilnog vođenja postupka pred Sudom. Ovo je dovoljan razlog za donošenje privremene mjere, pa je Ustavni sud ocijenio da su ispunjeni uslovi da se privremeno obustavi izvršenje pobijane presude Osnovnog suda u Tesliću.
13. Imajući u vidu odredbe člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.
14. Na osnovu izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić