Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-76/04 (F. Ć.)
Odluka donesena 27. 10. 2004.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-76/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 27. oktobra 2004. godine, u predmetu broj AP-
76/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F. Ć., podnesena protiv rješenja Opštinskog suda I u Mostaru, broj P-346/00 od 24. oktobra 2000. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1. F. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, koga zastupa Asim Šuta, advokat iz Konjica, podnio je 12. januara 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Opštinskog suda I u Mostaru, broj P-346/00 od 24. oktobra 2000. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Mostaru, broj R-43/93 od 21. oktobra 1993. godine, apelantova bivša supruga određena je, nakon razvoda braka, za nosioca stanarskog prava na stanu na kojem su, do tada, apelant i ona bili sunosioci stanarskog prava.
3. Nakon toga, apelant je 18. aprila 2000. godine podnio tužbu Opštinskom sudu I u Mostaru sa tužbenim zahtjevom da taj sud izmjeni rješenje Osnovnog suda Mostar o određivanju nosioca stanarskog prava, broj R-43/93 od 21. oktobra 1993. godine. Pored toga, apelant je tražio da taj sud utvrdi da je on nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Nakon provedenog postupka Opštinski sud I u Mostaru donio je rješenje, broj P-346/00 od 24. oktobra 2000. godine, kojim je odbacio tužbu apelanta kao nedopuštenu.
4. Potom, apelant se dopisom od 30. septembra 2003. godine obratio Federalnom tužilaštvu Federacije Bosne i Hercegovine sa inicijativom za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv rješenja Osnovnog suda u Mostaru, broj R-43/93 od 21. oktobra 1993. godine. Postupajući po apelantovom traženju Federalno tužilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine uputilo je apelantu obavijest, broj GT-436/03 od 29. decembra 2003. godine, kojim ga je obavijestilo da nema osnova za podizanje navedenog pravnog lijeka.
5. Konačno, apelant je podio apelaciju Ustavnom sudu 12. januara 2004. godine.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 15. stav 3. i 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».
7. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana, propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
8. U konkretnom slučaju, apelant nije koristio žalbu na rješenje Opštinskog suda I u Mostaru, broj P-346/00 od 24. oktobra 2000. godine. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
9. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić