Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-372/04 (N.Š.)

Odluka donesena 30. 11. 2004.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-372/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 11. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 30. novembra 2004. godine, u predmetu broj AP-372/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. Š., podnesena protiv rješenja Vrhovog suda Republike Srpske, broj Uvl-70/03 od 28. januara 2004. godine, presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Uvl-

14/00 od 8. oktobra 2003. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini, broj U-18/00 od 14. aprila 2002. godine, rješenja Javnog fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske, broj 1094173375 od 11. januara 2000. godine i broj 1094173375 od 7. oktobra 1999. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

OBRAZLOŽENJE

1. N. Š. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brezova Polja, podnio je, 13. aprila 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Uvl-70/03 od 28. januara 2004. godine, presude Vrhovnog suda, broj Uvl-14/00 od 8. oktobra 2003. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekastu: Okružni sud), broj U-18/00 od 14. aprila 2002. godine, rješenja Javnog fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO), broj 1094173375 od 11. januara 2000. godine i broj 1094173375 od 7. oktobra 1999. godine.

2. Rješenjem Fonda PIO, broj 1094173375 od 7. oktobra 1999. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem od 11. januara 2000. godine, odbijen je zahtjev apelanta za ponovno određivanje penzije.

3. Presudom Okružnog suda, broj U-18/00 od 14. aprila 2002. godine, odbijena je tužba apelanta izjavljena protiv navedenog drugostepenog upravnog rješenja.

4. Odlučujući po zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, Vrhovni sud je donio presudu, broj Uvl-14/00 od 8. oktobra 2003. godine, kojom je zahtjev apelanta odbijen.

5. Potom, apelant je podnio tužbu Vrhovnom sudu tražeći ponavljanje postupka okončanog presudom tog suda, broj Uvl-14/00 od 8. oktobra 2003. godine. Rješenjem Vrhovnog suda, broj Uvl-

70/03 od 28. januara 2004. godine, tužba apelanta je odbačena.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

4. protekao rok za podnošenje apelacije;».

7. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

8. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude i tužbe za ponavljanje postupka, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove pošto u tim slučajevima postoji presuda koja je dobila snagu res judicate (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrija, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)). Izuzetak od ovoga pravila predstavlja slučaj da nadležni organ prihvati preispitivanje slučaja (vidi mutatis mutandis odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G. protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Prema tome, Ustavni sud zaključuje da se zahtjev za vandredno preispitivanje pravosnažne presude i tužba za ponavljanje postupka ne mogu smatrati efektivnim i adekvatnim pravnim lijekovima u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, ukoliko se pozitivno ne udovolji tim pravnim lijekovima.

9. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da se zaštita ustavnih prava, a prije svega procesualnih prava, kakva su ona iz člana 6. Evropske konvencije, ne može garantovati u postupcima u kojima apelant koristi neefektivne pravne lijekove, jer ovi postupci efektivno ne riješavaju pitanja iz materijalno-pravnog domena pojedinih ustavnih prava. Shodno tome, Ustavni sud mora odbaciti navode apelanta koji se odnose na povrede njegovih ustavnih prava u postupcima povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude i tužbe za ponavljanje postupka.

10. Proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Okružnog suda, broj U-18/00 od 14. aprila 2002. godine. Ova presuda je uručena apelantu najkasnije 27. novembra 2003. godine, kada je on podnio tužbu za ponavljanje postupka Vrhovnom sudu. Apelant je apelaciju podnio 13. aprila 2004. godine. Iz toga proizilazi da je apelant propustio da se žali na konačnu presudu u roku za podnošenje apelacije predviđenim članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio konačnu presudu.

11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-372/04 (N.Š.) | Sudska praksa | Aktio