Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-122/04 (M. J.)

Odluka donesena 26. 09. 2004.

  • Apelacija ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-122/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 09. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 26. augusta 2004. godine , u predmetu broj AP-

122/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 11. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. J. iz Prnjavora, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-

1/93 od 18. decembra 1993. godine, zbog toga što je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. M. J., (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prnjavora, podnio je 26. januara 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-1/93 od 18. decembra 1993. godine, ujedno zatraživši zaštitu prava na rad i kretanje koja su mu navodno oduzeta rješenjima Izvršnog odbora Skupštine opštine Prnjavor br. 01/1-126-10/88 od 12. aprila 1988. godine i 01/10-126-14/88 od 23. maja 1988 godine.

2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

3. Rješenjem Izvršnog odbora Skupštine opštine Prnjavor broj 01/1-126-10/88 od 12. aprila 1988. godine apelant, koji je bio zaposlen u Opštinskom sekretarijatu za opštu upravu i društvene djelatnosti, stavljen je na raspolaganje sa danom 12. aprila 1988. godine. Apelant je izjavio prigovor na navedeno rješenje, koji je odbijen rješenjem istog organa broj 01/10-126-14/88 od 23. maja 1988 godine.

4. Apelant je, pred Višim sudom u Banja Luci, pokrenuo upravni spor protiv rješenja, broj 01/10-126-14/88 od 23. maja 1988. godine. Viši sud u Banja Luci je donio rješenje, broj U-

132/88 od 23. juna 1988. godine, kojim se oglasio stvarno nenadležnim za rješavanje po apelantovoj tužbi. Apelant je uložio zahtijev za vanredno preispitivanje navedene presude Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine, koji je presudom, broj Uvl-95/88 od 19. januara 1989. godine, uvažio apelantov zahtijev, poništio presudu Višeg suda u Banja Luci i predmet vratio na ponovno suđenje.

5. Nakon toga, Viši sud u Banja Luci donosi presudu, broj U-211/90 od 15. septembra 1992. godine, kojom odbija apelantovu tužbu protiv upravnog akta, broj 01/10-126-14/88 od 23. maja 1988 godine, donesenog od strane Izvršnog odbora Skupštine opštine Prnjavor.

6. Apelant je Vrhovnom sudu Republike Srpske uložio zahtijev za vanredno preispitivanje presude Višeg suda u Banja Luci, broj U-211/90 od 15. septembra 1992. godine. Vrhovni sud Republike Srpske donio je presudu, broj Uvl-1/93 od 18. decembra 1993. godine, kojom je odbio apelantov zahtijev za vanredno preispitivanje presude Višeg suda u Banja Luci.

7. Nakon toga, apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu Republike Srpske na presudu, broj Uvl-1/93 od 18. decembra 1993. godine. U žalbi, apelant je naveo da ukoliko se njegov akt ne može razmatrati kao žalba, predlaže da se razmatra kao zahtijev za obnovu postupka. Vrhovni sud Republike Srpske je donio presudu, broj Uvl-1/93 od 7. marta 1994. godine, kojom je apelantovu žalbu odbacio kao nedozvoljenu, obzirom da je pobijanom presudom odlučeno o apelantovom zahtijevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, protiv koje odluke nije dozvoljena žalba. Osim toga, Vrhovni sud Republike Srpske naglasio je da se ne može odlučiti ni o apelantovom zahtijevu za obnovu postupka jer u žalbi nije ukazano na bilo kakve činjenice i okolnosti koje bi bile relevantne da bi se zahtijev za obnovu postupka mogao razmatrati.

8. Apelant se ponovo obratio Vrhovnom sudu Republike Srpske sa zahtijevom da se ponište rješenja: br. 01/1-126-10/88 od 12. aprila 1988. godine i 01/10-126-14/88 od 23. maja 1988 godine, donesena od strane Izvršnog odbora Skupštine opštine Prnjavor. Vrhovni sud Republike Srpske je, ne upuštajući se u meritum, odbacio apelantov zahtijev rješenjem, broj U-4/03 od 19. novembra 2003. godine. U obrazloženju rješenja navedeno je da apelantov zahtjev ima sve elemente upravne tužbe, te da je o istom već pravosnažno odlučeno presudom Višeg suda u Banja Luci, broj U-

211/90 od 15. septembra 1992. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Uvl-1/93 od 18. decembra 1993. godine, kojom je odbijen apelantov zahtijev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

9. Nakon toga apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu.

10. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 11. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

Član 16. stav 2. tačka 11. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

11. apelacija je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom;».

11. Prije svega, u konkretnom slučaju, Ustavni sud mora da utvrdi koja presuda predstavlja konačnu odluku protiv koje su iscrpljeni svi pravni lijekovi, te protiv koje bi se mogla razmatrati apelacija. U vezi navedenog, Ustavni sud naglašava da konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtijeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana, propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01 , od 4. i 5. maja 2001. godine).

12. U konkretnom slučaju apelant je podnio apelaciju nakon rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-4/03 od 19. novembra 2003. godine. Međutim navedeno rješenje se ne može smatrati konačnom odlukom u smislu tačke 11. ove odluke, obzirom da istim nije odlučeno o meritumu apelantovog zahtijeva, već je isti odbačen iz formalnih razloga uz obrazloženje da je o apelantovom zahtijevu već pravosnažno odlučeno presudom Višeg suda u Banja Luci, broj U-211/90 od 15. septembra 1992. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Uvl-1/93 od 18. decembra 1993. godine.

13. Stoga, Ustavni sud ne može razmatrati navedeno rješenje, već mora utvrditi koji akt, u konkretnom slučaju, predstavlja konačnu odluku koja se može razmatrati u smislu navoda iznijetih u predmetnoj apelaciji.

14. Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, konačna odluka presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Uvl-1/93 od 18. decembra 1993. godine, obzirom da ista predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu.

15. Da bi Ustavni sud mogao razmatrati navedenu presudu mora prvo riješiti pitanje vremenske nadležnosti ili nadležnosti ratione temporis iz člana 16. stav 2. tačka 11. Poslovnika Ustavnog suda. U tom smislu navodi se da prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao ustavni akt kojim se zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opći okvirni sporazum potpisan je 14. decembra 1995. godine, pa prema tome proizilazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istoga dana.

16. Ustavni sud ističe da je, u skladu sa navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine te u skladu sa općeprihvaćenim principima, izvan njegove nadležnosti ratione temporis da odlučuje da li su događaji koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine, povrijedili ljudska prava.

17. U konkretnom slučaju sporni događaj desio se prije 14. decembra 1995. godine. Sporovi koji su vođeni u vezi istog pravosnažno su završeni konačnom presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Uvl-1/93 od 18. decembra 1993. godine, koja je donesena također prije 14. decembra 1995. godine. Zbog navedenoga, ovo pitanje je izvan nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 11. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-122/04 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio