Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-463/04 (M.R.)
Odluka donesena 30. 11. 2004.
- Apelacija ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom
- Protek roka
- Izmijenjene pravne okolnosti
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-463/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 11. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 30. novembra 2004. godine, u predmetu broj AP-463/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3,. člana 16. stav 2. tač. 4, 8. i 11. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. R., podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Tuzli, broj R-I-1/94 od 13. decembra 1994. godine, jer je apelacija ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. R., podnesena protiv riješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž 961/00 od 23. aprila 2001. godine i riješenja Općinskog suda u Tuzli, broj R-I-59/00 od 17. maja 2000. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. R., podnesena protiv riješenja Općinskog suda u Tuzli, broj P-1189/02 od 24. maja 2002. godine, zbog izmjenjenih pravnih okolnosti.
OBRAZLOŽENJE
1. M. R. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Vrbasa, podnijela je, 19. maja 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1189/02 od 24. maja 2002. godine, rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž 961/00 od 23. april 2001. godine, riješenja Općinskog suda, broj R-I-59/00 od 17. maja 2000. godine i rješenja Osnovnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj R-I-1/94 od 13. decembra 1994. godine. Apelantica je, 14. jula 2004. godine, dopunila apelaciju. Apelantica je, takođe, tražila da se donese privremena mjera, kojom bi Ustavni sud zabranio otuđenje spornog stana u ulici Maršala Tita broj 91. u Tuzli, do okončanja sudskog postupka povrata stana.
2. Apelantica je bila nosilac stanarskog prava na stanu u Tuzli, u ulici Maršala Tita broj
91. Do 1993. godine živjela je u braku sa O. B., iz Tuzle, kada je brak, presudom Osnovnog suda, broj P 107/93 od 11. marta 1993. godine, razveden. Za nosioca stanarskog prava na spornom stanu određen je muž apelantice, rješenjem Osnovnog suda, broj R-I-1/94 od 13. decembra 1994. godine.
3. Apelantica je, 14. maja 1998. godine, podnijela prijedlog za ponavljanje postupka, u predmetu određivanja nosioca stanarskog prava, koji je rješenjem Općinskog suda, broj R-I-59/00 od 17. maja 2000. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-961/00 od 23. aprila 2001. godine. odbijen. Apelantica je, prema informaciji dobijenoj od Kantonalnog suda, ovo riješenje primila 5. juna 2001. godine
4. Bivši suprug apelantice O. B. je, 23. maja 2002. godine, podnio tužbu protiv tužene Općine Tuzla, radi utvrđivanja zakonitosti njegovog stanarskog prava na spornom stanu. Nakon toga, O. B. je, 16. aprila 2003. godine, u cjelosti povukao tužbu, a rješenje o povlačenju tužbe je postalo pravosnažno danom povlačenja, jer su se stranke odrekle prava na žalbu, pa je sud svojim riješenjem stavio van snage rješenje o određivanju privremene mjere, broj P-1189/02 od 24. maja 2002. godine.
5. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: CRPC komisija), broj 514-1276-1/1 od 5. decembra 2000. godine, potvrđeno je da je apelantica bila nosilac stanarskog prava na dan 1. aprila 1992. godine, na spornom stanu. Služba za stambene poslove Općine Tuzla je zaključkom, broj 05-02/3-23-4505/98 od 26. februara 2002. godine dozvolila izvršenje navedene CRPC odluke. Međutim, rješavajući po žalbi O. B., bivšeg muža apelantice, Općinski sud je, rješenjem broj P-1189/02 od 24. maja 2002. godine, usvojio donošenje privremene mjere kojom se obustavlja izvršenje navedenog zaključka. Apelantica je, na navedeno riješenje, izjavila žalbu Kantonalnom sudu, ali Općinski sud je, prethodno ispitujući navode žalbe, ustanovio da je žalbu izjavilo neovlašćeno lice, koje nije učesnik u ovom postupku, pa o toj žalbi nije ni odlučivao. Konačno, nakon povlačenja tužbe od strane tužitelja i stavljanja van snage riješenja o određivanju privremene mjere, sud je ocjenio nesvrsishodnim donositi bilo kakvu odluku po žalbi apelantice, jer je ista izjavljena na riješenje koje više ne egzistira.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 14. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tač. 4, 8. i 11. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
4. protekao rok za podnošenje apelacije,
8 .ako su izmjenjene pravne okolnosti
11 ako je apelacija ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom;»
Rješenje Osnovnog suda broj R-I -1/94 od 13. decembra 1994. godine
7. Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao ustavni akt kojim zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opći okvirni sporazum potpisan je 14. decembra 1995. godine, pa prema tome proizilazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istoga dana.
8. Iz navoda apelacije je vidljivo da se apelantica žali na riješenje Osnovnog suda, broj R-I-1/94 od 13. decembra 1994. godine, koje je doneseno i postalo pravosnažno prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Ovo pitanje je zato van nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis, jer Ustavni sud ne može razmatrati slučajeve koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 11. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-961/00 od 23. aprila 2001. godine i rješenje Opčinskog suda broj R-I-59/00 od 17. maja 2000. godine
10. Što se tiče rješenja Kantonalnog suda broj Gž 961/00 od 23. aprila 2001. godine i rješenja Općinskog suda broj R-I-59/00 od 17. maja 2000. godine, Ustavni sud zapaža da je apelantica rješenje Kantonalnog suda broj Gž 961/00 od 23. aprila 2001. godine, primila 5. juna 2001. godine, a apelacija je podnijeta 19. maja 2004. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila osporeno rješenje.
11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Rješenje Općinskog suda broj P-1189/02 od 24.maja 2002. godine
12. Rješenjem Općinskog suda, broj P-1189/02 od 24. maja 2002. godine, je usvojena privremena mjera, kojom se obustavlja postupak izvršenja zaključka o dozvoli izvršenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla, broj 05-02/3-23-4505/98 od 26. februara 2002. i deložacija predviđena za 27. maj 2002. godine. Međutim, u ovom postupku je tužba povučena i doneseno rješenje o stavljanju van snage donesene privremene mjere. Slijedi, da su nastupile izmjenjene pravne okolnosti.
13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 8. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako su izmjenjenje pravne okolnosti, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedlog apelanta za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić