Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-536/05 (F. i M. G.)
Odluka donesena 23. 03. 2005.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-536/05
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
23. 03. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, na sjednici održanoj 23. marta 2005. godine, u predmetu broj AP-536/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan, zahtjev F. i M. G., za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. F. i M. G. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju B. G. i D. K., advokati iz Sarajeva, podnijeli su, 10. marta 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Kž-185/04 od 2. decembra 2004. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-1035/02-B od 18. marta 2004. godine. Apelanti su takođe, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Kantonalnog suda, broj Kž-185/04 od 2. decembra 2004. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda, broj K-1035/02-B od 18. marta 2004. godine, apelanti su oglašeni krivim za krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 177. stav 3. u vezi stava 1. Krivičnog zakona Federacije BiH, te im je izrečena uvjetna osuda tako što im je za počinjeno krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od po jedne godine i istovremeno određeno da se kazne neće izvršiti ukoliko apelanti u periodu od dvije godine ne počine novo krivično djelo.
3. Protiv navedene presude žalbu su izjavili apelanti, Kantonalni tužilac u Sarajevu i oštećeni.
4. Kantonalni sud je presudom, broj Kž-185/04 od 2. decembra 2004. godine, odbio žalbu apelanata, a uvažio žalbe Kantonalnog tužioca i oštećenog, te preinačio presudu Općinskog suda u pogledu odluke o kazni, tako da se apelanti za krivično djelo za koje su oglašeni krivim osuđuju na kazne zatvora u trajanju od po četiri mjeseca.
5. Nakon toga, apelanti su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navode da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i prava iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenih ustavnih prava apelanti vide u nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
6. Kao razlog za donošenje privremene mjere, apelanti navode da su oni bračni drugovi i da imaju dvoje maloljetne djece, te da bi njihovim upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora bio doveden u pitanje opstanak njihove porodice.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom».
8. Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, zahtijev za donošenje privremene mjere se smatra opravdanim, jedino u situacijama kada je apelantov život neposredno ugrožen ili kad postoji opasnost od izlaganja mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mamatukalov i Abdurasulovic protiv Turske, presuda od 6. februara 2003. godine, stav 55.).
9. Član 78. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv je u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, čije eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.
10. Osim toga, Ustavni sud napominje da se osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere, različiti su od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koji je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava od strane redovnih sudova, prilikom odlučivanja u navedenom krivičnom predmetu, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i navesti razloge zašto traži donošenje privremene mjere.
11. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti, i druga prava koja iz njega proizilaze, zaštićeno je članom 5. Evropske konvencije i predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka, imaju pravo da u skladu sa pozitivno-pravnim propisima liše osobu tog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u toku postupka pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja slobode došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, osoba koja se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtijevom da se obustavi izvršenje krivične sankcije izrečene u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja te krivične sankcije.
12. U konkretnom slučaju, kao razlog za donošenje privemene mjere apelanti navode su oni bračni drugovi i da imaju dvoje maloljetne djece, te da bi se njihovim upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora doveo u pitanje opstanak njihove porodice. Apelanti od nadležnog suda još nisu dobili uputu na izdržavanje kazne zatvora. U smislu člana 27. stav 1. tačka 6. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji BiH, na molbu osuđene osobe ili na prijedlog nadležnog organa socijalnog staranja, može se odložiti izvršenje kazne zatvora, između ostalog i u slučaju, ako su zajedno sa osuđenom osobom osuđeni njen bračni drug ili drugi članovi zajedničkog domaćinstva ili ako se oni već nalaze na izdržavanju kazne zatvora, a istodobnim izdržavanjem kazne svih tih osoba bilo bi ugroženo izdržavanje malodobnih, bolesnih ili starih članova domaćinstva. Odluku o tome donosi nadležni redovni sud.
13. Obzirom na navedenu mogućnost koja apelantima stoji na raspolaganju, te kako Ustavni sud ne vidi druge razloge za donošenje privremene mjere, imajući u vidu odredbe člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere.
14. Na osnovu izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog slučaja.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić