Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-537/04 (D.D.)

Odluka donesena 29. 09. 2004.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-537/04

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

29. 09. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom Vijeću u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, na sjednici održanoj 29. septembra 2004. godine, u predmetu broj AP-537/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev D. D., za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. D. D. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnijela je, 21. juna 2004. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RI-30/00 od 5. septembra 2002. godine i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-608/03 od 14. aprila 2004. godine.

2. Apelantica je, 23. avgusta 2004. godine, podnijela dopunu navedene apelacije, s tim da je za podnošenje dopune apelacije ovlastila drugog punomoćnika Almu Prnjavorac, advokaticu iz Tuzle. U dopuni apelacije apelantica je istakla zahtijev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio da joj se vrati u posjed stan, koji se nalazi u Tuzli u ulici Slavka Mičića broj 8. Također, apelantica traži da Ustavni sud u odluci o privremenoj mjeri odredi i zabranu prodaje-otkupa predmetnog stana od strane njenog bivšeg supruga P.B, s kojim je apelantica bila u braku dok ovaj nije razveden pravosnažnom presudom tadašnjeg Osnovnog suda u Tuzli broj P-95/90 od 7. marta 1990. godine, a koji je, rješenjima koja se pobijaju apelacijom, određen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.

3. Nakon toga, apelantica je, 31. avgusta 2004. godine, podnijela još jednu dopunu apelacije, koja se odnosi na činjenično stanje predmetnog slučaja.

4. Nakon razvoda braka apelantica je pokrenula postupak utvrđivanja nosioca stanarskog prava 24. aprila 2000. godine. Općinski sud donio je rješenje, broj RI-30/00 od 5. septembra 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-608/03 od 14. aprila 2004. godine, kojim je za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu odredio apelanticinog bivšeg supruga P.B.

5. Apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu, u kojoj ističe da je pobijanim rješenjima redovnih sudova došlo do povrede njenih ustavnih prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih ustavnih prava apelantica vidi u tome što redovni sudovi nisu uvažili iskaze svjedoka koje je ona predložila, dok su uvažili iskaze svjedoka koje je predložio P.B. Zatim, apelantica smatra da sudovi nisu uzeli u obzir činjenice koje dokazuju da je trajno koristila predmetni stan, te da ga nije napuštala za vrijeme ratnih dejstava. Osim toga, apelantica smatra da sudovi nisu mogli donijeti odluku o utvrđivanju nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, dok nadležni općinski organ ne riješi o zahtijevu za povrat u isti koji je podnesen od strane P.B.

6. Apelantica je tražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru, kojom bi njoj vratio u posjed predmetni stan, kao i zabraniti prodaja-otkup ovog stana. Apelantica nije obrazložila zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno nije navala niti priložila dokaze zbog čega smatra da će nastupiti neotklonjive štetne posljedice, ukoliko Ustavni sud ne donese privremenu mjeru do okončanja postupka po apelaciji.

7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom».

8. Vezano za apelanticin zahtijev za donošenje privremene mjere, navodi se stav Evropskog suda za ljudska prava, koji se tiče prakse tog Suda prilikom odlučivanja o privremenim mjerama. Naime, u slučaju Mamatukalov and Abdurasulovic v. Turkey (vidi presudu od 6. februara 2003. godine, stav 55.), Evropski sud za ljudska prava je objasnio da smatra opravdanim zahtijev za donošenje privremene mjere, jedino u situacijama kada je život neposredno ugrožen ili kad postoji opasnost od izlaganja mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

9. Ustavni sud podsjeća da je član 78. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice čije eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.

10. Osim toga, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtijeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtijeva za donošenje privremene mjere, različiti su od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelantica navela u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava od strane redovnih sudova, prilikom odlučivanja u navedenom predmetu, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtijeva za izdavanje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelantica mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju apelantica nije navela vrstu, obim i intenzitet štete koja će eventualno nastupiti ukoliko se ne donese privremena mjera do okončanja postupka po apelaciji.

12. Osim toga, u vezi prvog dijela apelanticinog zahtijeva za donošenje privremene mjere kojim se traži njeno vraćanje u posjed predmetnog stana, Ustavni sud primjećuje da je iz zapisnika Općinskog suda od 9. juna 2004. godine, koji je apelantica dostavila uz apelaciju, vidljivo da je P.B. uveden u posjed navedenog stana. Navedena činjenica mora se dovesti u vezu sa obrazloženjem iz tačke 10. ove odluke. Iz pomenutog obrazloženja, vidljivo je da donošenje privremene mjere nalazi svoju svrhu i smisao jedino u situacijama u kojima neotklonjiva šteta može da nastupi, odnosno u situacijama u kojima šteta nije već nastupila. Stoga, Ustavni sud smatra da je sada bespredmetno donošenje privremene mjere vraćanja apelantice u posjed predmetnog stana, obzirom da je izvršenje već provedeno. Navedeni zahtijev bi eventualno mogao imati svrhu i smisao jedino da je podnesen prije predmetnog izvršenja.

13. U drugom dijelu zahtijeva za donošenje privremene mjere apelantica traži da se donese privremena mjera zabrane prodaje-otkupa predmetnog stana od strane P.B. Ustavni sud primjećuje, da apelantica nije naznačila, niti je priložila bilo kakve dokaze, da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, te je ove navode Ustavni sud ocijenio paušalnim.

14. Imajući u vidu navedeno, te odredbe člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za donošenje privremene mjere.

15. Na osnovu izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog slučaja.

17. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-537/04 (D.D.) | Sudska praksa | Aktio