Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-171/03 (Dž. M.)
Odluka donesena 14. 10. 2004.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-171/03
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2004. godine, u predmetu broj AP-
171/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3, člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dž. M., podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1444/02 od 28. februara 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1. Dž. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tinje, opština Srebrenik, podnio je 4. juna 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1444/02 od 28. februara 2003. godine.
2. Rješenjem Opštinskog suda u Tuzli, broj R-292/76 od 24. aprila 1980. godine, izvršeno je u vanparničnom postupku razvrgnuće zajednice nekretnina između apelanta i druga tri lica, kao zakonskih suvlasnika na zaostavštini iza umrle Hanke Malkić.
3. Nezadovoljan navedenim rješenjem, apelant je protiv istoga uložio žalbu drugostepenom sudu, tada Okružnom sudu u Tuzli, 12. avgusta 1981. godine. Međutim, kako se, po navodima apelanta, spis ovog predmeta izgubio, po žalbi apelanta je odlučivano po «obnovljenom spisu» od strane Kantonalnog suda u Tuzli. Tome sudu predmetni spis dostavljen je, 11. novembra 2002. godine, nakon čega je donio rješenje, broj Gž-1444/02 od 28. februara 2003. godine, kojim je žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju odluke Kantonalni sud u Tuzli navodi da faktička dioba posjeda ostaviteljice odgovara postignutom sporazumu o diobi predmetne zaostavštine.
4. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustvanom sudu u kojoj navodi da je osporenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Navedene povrede apelant vidi u činjenici da je prvostepeni sud osporeno rješenje donio bez prisustva njega i njegovog oca, kao stranaka u postupku, te zbog dužine postupka nakon što je spis izgubljen.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 15. stav 3. i 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».
6. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenje Kantonalnog suda u Tuzli, doneseno u vanparničnom postupku radi razvrgnuća zajednice nekretnina, smatrajući da mu je njegovim donošenjem povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje i pravo da ne bude diskriminisan, zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
7. Slijedom toga, Ustavni sud zapaža, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, da vanparnični postupak, sam po sebi, ne predstavlja «spor», te da se radi o postupku u kojem se ne utvrđuje postojanje ili nepostojanje neke sporne činjenice ili prava od kojih zavisi ishod postupka (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U-65/02, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 43/03). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da, kada se u toku trajanja vanparničnog postupka, ili nakon njega, pojavi neka sporna činjenica ili je sporna primjena prava, zainteresovana strana u vanparničnom postupku može radi razjašnjenja «spora» pokrenuti parnični postupak. U takvom slučaju, odluka parničnog suda o «sporu» iz vanparničnog postupka ima obligatoran karakter za vanparnični sud.
8. Razmatrajući navode apelacije i osporeno rješenje, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom vanparničnom postupku sporna veličina udijela na nekretninama apelanta i drugih učesnika. Obzirom, dakle, na postojanje «spora» oko navedene činjenice od koje zavisi konačan ishod ovog postupka, apelant je od strane vanparničnog suda trebao biti upućen da se u parnici razjasne i utvrde sporne činjenice i o tome donese odluka. Međutim, kako ni prvostepeni ni drugostepeni vanparnični sud nisu apelanta uputili na parnicu radi razjašnjenja navedenih spornih činjenica, to je apelant imao mogućnost da sam traži njihovo razjašnjenje, podnoseći tužbu nadležnom sudu.
9. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantu i dalje stoje na raspolaganju pravna sredstva, primjenom kojih bi u parničnom postupku mogao tražiti ostvarenje i zaštitu svojih prava i tako otkloniti eventualnu povredu ustavnog prava na koju se poziva u apelaciji.
10. Slijedom toga, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić