Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-179/02 (N.Š.)
Odluka donesena 14. 10. 2004.
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-179/02
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2004. godine, u predmetu broj AP-
179/02, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. Š., podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Rev-16/02 od 29. augusta 2002. godine, rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-204/02 od 15. jula 2002. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj R-100/02 od 13. maja 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N. Š. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brezovog Polja, podnio je, 17. septembra 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Rev-
16/02 od 29. augusta 2002. godine, rješenja Apelacionog suda, broj Gž-204/02 od 15. jula 2002. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj R-100/02 od 13. maja 2002. godine.
2. Apelant je 10. januara 2000. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog da se, u vanparničnom postupku, donese riješenje koje će zamjeniti uništenu javnu ispravu i kojom će se utvrditi da je imenovani stekao i posjedovao priznatu stručnu spremu u zvanju «kancelarijski referent treće vrste». U prijedlogu je naveo da je zasnovao radni odnos u organima uprave Opšine Brčko 1. marta 1955. godine i da je njegov radni odnos trajao sve do 25. decembra 1990. godine, kada je penzionisan. U toku radnog odnosa položio je dva stručna ispita u skladu sa odredbama Zakona o javnim službenicima («Službeni list FNRJ», broj 53/57) i Pravilnikom o stručnoj spremi kancelarijskih službenika («Službeni list FNRJ», broj 25/59). Svjedočanstvo o položenom ispitu i sva ostala personalna dokumentacija su ostali u zgradi Opštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i uništeni su tokom rata. Zbog svega toga, a posebno navodeći da mu je svjedočanstvo o položenom stručnom ispitu potrebno radi regulisanja penzijskog osnova, predložio je da sud donese rješenje kojim bi se utvrdilo da je stekao navedenu srednju stručnu spremu.
3. Osnovni sud je rješenjem, broj R-100/02 od 13. maja 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Apelacionog suda, broj Gž-204/02 od 15. jula 2002. godine, odbio kao neosnovan prijedlog apelanta da donese rješenje koje će zamijeniti uništenu javnu ispravu. U obrazloženju ovog rješenja sud je istakao da je apelant, nakon što mu je dokumentqacija uništena u ratu, u upravnom postupku pred organom uprave, uspio dokazati da je stekao srednju stručnu spremu priznatu u skladu sa važećim propisima i položio poseban stručni ispit. Naime, rješenjem Republičke uprave javnih prihoda, područna jedinica Brčko, broj 014/45-04/02-120 od 25. septembra 1998. godine, apelantu je priznata srednja stručna sprema u zvanju kancelarijskog referenta-treće vrste, smjer administrativni, stečena 1965. godine. U rješenju je navedeno da je stručna sprema stečena prema tada važećim propisima i da ima značaj javne isprave. Osnovni sud je zaključio da ne postoji opravdan pravni interes, da se vodi vanparnični postupak po prijedlogu apelanta, jer su njegovi pravni interesi u vezi sa podnesenim prijedlogom, u cjelosti ostvareni u upravnom postupku.
4. Apelacioni sud je rješenjem, broj Rev-16/02 od 29. augusta 2002. godine, odbacio kao nedopuštenu reviziju apelanta izjavljenu protiv rješenja Apelacionog suda, broj Gž-204/02 od 15. jula 2002. godine.
5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije;».
7. Izdavanje certifikata, dozvola i uvjerenja kojim neko lice dolazi u situaciju da ostvaruje materijalne interese na osnovu takvih dokumenata, može se tretirati kao imovinsko pravo u smislu značenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osporenim rješenjima je utvrđena činjenica da apelant već posjeduje rješenje organa uprave, kojim je a) oslobođen polaganja stručnog ispita više stručne škole «smjer upravni i ekonomski», koji je priznat i punovažan kao da je položen b) priznaje mu se stručna sprema «smjer upravni i ekonomski» i c) navedeno riješenje ima karakter javne isprave. Svojim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da sud odluči o činjenicama i pravu, o kojima je već odlučeno rješenjem organa uprave, pa su sudovi ispravno zaključili da je o tužbenom zahtjevu apelanta već riješeno u upravnom postupku, čime je on ostvario svoje pravo i da ne postoji opravdan pravni interes da se isto pravo utvrđuje i u sudskom postupku. Stoga, ustavni sud smatra da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić