Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-712/04 (S.K.)

Odluka donesena 26. 08. 2004.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-712/04

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

26. 08. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, na sjednici održanoj 26. avgusta 2004. godine, u predmetu broj AP-712/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan, zahtjev S. K., za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. S. K. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, koga zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 11. avgusta 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-654/03 od 14. juna 2004. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica-Odsjek Bijeljina Republike Srpske, broj 05-050-03-R-423/99 od 22. avgusta 2001. godine, čije je izvršenje dozvoljeno zaključkom istog organa broj 05-050-03-Z-423/99/6 od 20. jula 2004. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Osnovni sud u Bijeljini je presudom, broj P-27/03 od 14. maja 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Bijeljini, broj Gž-654/03 od 14. juna 2004. godine, kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev Vojske Republike Srpske radi utvrđenja da je D. P. prestalo stanarsko pravo na dvosobnom stanu, koji se nalazi u Bijeljini u ulici Vojvode Stepe broj 6. Apelant je stupio u ovu parnicu kao umješač na strani tužitelja, obzirom da je predmetni stan njemu bio dodijeljen na korištenje.

3. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica-Odsjek Bijeljina Republike Srpske donijelo je zaključak o dozvoli izvršenja, broj 05-050-03-Z-423/99/6 od 20. jula 2004. godine, kojim se, za 30. juli 2004. godine, zakazuje deložacija apelanta iz predmetnog stana, radi uvođenja u posjed D. P. nosioca stanarskog prava. Apelant je na navedeni zaključak, 23. jula 2004. godine, izjavio žalbu Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske.

4. Apelant u apelaciji navodi da su osporenim presudama povrijeđena njegova ustavna prava iz čl. II/3 i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant posebno naglašava da drugostepeni sud nije primjenio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 96/03), koji je stupio na snagu 2. decembra 2003. godine, a po čijim odredbama D. P. nema pravo na povrat stana, obzirom da je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u profesionalnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, tačnije bio je podoficir u Vojsci Jugoslavije sve do 31. maja 2002. godine, kada je penzionisan.

5. Kao razlog za donošenje privremene mjere, apelant navodi sprječavanje povrede navedenih ustavnih prava i sprječavanje nastupanja nenadoknadive štete.

6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kjeg suda u Bosni i Hercegovini».

Član 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom».

7. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelant tražio donešenje privremene mjere, kojom bi se zabranilo izvršenje rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Bijeljina, broj 05-050-03-R-423/99 od 22. avgusta 2001. godine, čije je izvršenje dozvoljeno zaključkom istog organa, broj 05-050-03-Z-423/99/6 od 20. jula 2004. godine, protiv kojeg je apelant izjavio žalbu Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, 23. jula 2004. godine, o kojoj do sada nije odlučeno.

8. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera. Također, Ustavni sud podsjeća da je član 78. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice čije eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.

9. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtijeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtijeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava osporenim sudskim presudama, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtijeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. U predmetnom slučaju apelant nije naveo vrstu, obim ili intezeitet štete koja bi nastupila izvršenjem rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica-Odsjek Bijeljina Republike Srpske, broj 05-050-03-R-423/99 od 22. avgusta 2001. godine, koje je dozvoljeno zaključkom istog organa broj 05-

050-03-Z-423/99/6 od 20. jula 2004. godine. Apelant je samo naveo da privremenu mjeru treba donijeti «da bi se spriječila povreda navedenih ustavnih prava i nenadoknadiva šteta». U nedostatku preciznijih navoda, koji bi bili potvrđeni adekvatnim dokazima, Ustavni sud ne može zaključiti da li je privremena mjera adekvatna ili proporcionalna cilju koji se želi postići.

11. Osim toga, očigledno proizilazi iz priloženih dokumenata da je ulaganje žalbe na zaključak o dozvoli izvršenja u vezi deložacije, zakazane za 30. juli 2004. godine, već proizvelo pozitivne efekte po apelanta i odložilo zakazanu deložaciju. U takvim okolnostima, eventualno djelovanje Ustavnog suda u smislu usvajanja privremene mjere je bespredmetno.

12. Konačno, Ustavni sud ne može zaključiti zašto apelant smatra da bi izvršenjem navedenog rješenja, došlo do nastupanja neotkolonjivih štetnih posljedica, dok se ne okonča postupak po apelaciji. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode paušalnim.

13. Imajući u vidu odredbe člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za donošenje privremene mjere.

14. Na osnovu izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog slučaja.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-712/04 (S.K.) | Sudska praksa | Aktio