Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-714/04 (D.V.)

Odluka donesena 26. 08. 2004.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-714/04

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

26. 08. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, na sjednici održanoj 26. augusta 2004. godine, u predmetu broj AP-714/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prrečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se, kao neosnovan, zahtjev D. V., za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. D. V. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Crnče, opština Derventa, podnio je, 17. augusta 2004. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-167/03 od 22. juna 2004. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporenog rješednja, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Derventi, broj P-1/03 od 11. februara 2003. godine, utvrdjeno je da su apelant i R. V. smetali tužioca Ž. V. u posjedu korištenja odvodnog kanala koji je tužilac iskopao preko svog zemljišta, tako što su dana 5. decembra 2000. godine izgradili branu od zemlje i pruća na tromeđi parcela tužioca i tuženih, te tako zaustavili protok vode kanalom, a smetanje na isti način je apelant ponovio i 16. februara 2002. godine, tako što je ponovo obnovio uništenu branu, pa se nalaže uspostava pređašnjeg posjedovnog stanja i zabrana daljeg smetanja pod prijetnjom novčane kazne, uz naknadu troškova postupka tužiocu u iznosu od 1.250 KM. Istim rješenjem tužilac je odbijen sa zahtjevom za premještanje međašnjeg znaka.

3. Okružni sud u Doboju, odlučujući o žalbi apelanta protiv rješenja Osnovnog suda u Derventi, broj P-1/03 od 11. februara 2003. godine (drugi tuženi je u medjuvremeni umro), donio je rješenje, broj Gž-167/03 od 22. juna 2004. godine, kojim se žalba djelimično uvažava i pobijano rješenje preinačeno, tako što se utvrđuje da su tuženi smetali tužioca u njegovom posljednjem faktičkom i mirnom posjedu korištenja protoka vode odvodnim kanalom koji ide preko zemljišta tužioca, tako što su dana 5. decembra 2000. godine postavili branu od pruća i zemlje na ulaznom dijelu kanala, a na tromeđi parcele k.č. br. 2460 i k.č. 2293/02 u posjedu tužioca, te k.č. br. 2461 u posjedu tuženih, sve u k.o. Crnča, i na taj način zaustavili oticanje vode odvodnim kanalom, što je dovelo do plavljenja obradivog zemljišta tužioca, pa se nalaže apelantu da u roku od 8 dana uspostavi pređašnje posjedovno stanje, uklanjanjem postavljene prepreke i zabranjuje mu se dalje ovakvo ili slično smetanje pod prijetnjom novčane kazne i prinudnog izvršenja, dok u odbijajućem dijelu, kao i odluci o troškovima postupka, pobijano rješenje ostaje neizmijenjeno.

4. Okružni sud u Doboju je u svojoj presudi obrazložio da je prvostepeni sud, iako tužilac nije precizirao tužbeni zahtjev u odnosu na kasnije izvršeno smetanje, utvrđenjem naknadnog smetanja posjeda koji je izvršio apelant 2002. godine, prekoračio tužbeni zahtjev, zbog čega je pobijano rješenje u ovom dijelu valjalo preinačiti i u kome dijelu je žalba apelanta osnovana. U ostalom dijelu žalba apelanta odbijena je kao neosnovana.

5. Apelant u svojoj apelaciji navodi da je odluka Okružnog suda nezakonita iz više razloga. Prije svega zbog toga što je žalbu protiv prvostepene presude izjavio samo apelant kao tuženi, a drugostepeni sud je pobijano rješenje preinačio na štetu stranke koja se žalila, što je suprotno članu

374. Zakona o parničnom postupku i predstavlja apsolutnu povredu odredaba parničnog postupka. Drugo, apelant je tražio da se tužbeni zahtjev uredi u odnosu na prvo smetanje od 5. decembra 2000. godine tj. u odnosu na ono smetanje zbog kojeg je tužba i podnijeta. Međutim, i drugostepeni sud, kao i prethodno prvostepeni sud, je prekoračio tužbeni zahtjev na taj način što je u izreci rješenja unio vrijeme u koje je smetanje posjeda učinjeno, iako u tužbenom zahtjevu nije označeno vrijeme kada je smetanje učinjeno. Dalje navodi da apelant u parnici nije imao punomoćnika, dok je tužilac imao punomoćnika i to u ličnosti advokata, dakle, bio je zastupan od strane stručnog lica. Ipak, sudovi su, u vezi sa uređivanjem tužbenog zahtjeva, svo vrijeme pomagali tužiocu, tj. stranci koju je zastupalo stručno lice, a ne apelantu kao tuženom, tj. stranci za koju je očigledno da je neuka, kojeg prvostepeni sud nikada nije upozorio na to da, radi pravilnog utvrđenja, može predlagati dokaz saslušanjem svjedoka. Drugostepeni sud, kao i prethodno prvostepeni sud, nalazi za utvrđeno da je tužilac za smetnje saznao uoči Nove godine, tj. 31. decembra 2002. godine, iako je tuženi apelant negirao tu činjenicu i u žalbi predlagao da se na tu okolnost saslušaju određeni svjedoci. Apelant ističe da direktna posljedica nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja je i pogrešna primjena materijalnog prava. Zbog svega navedenog, apelant smatra da su povrijeđena njegova prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Konačno objašnjava da mu je tužilac, neodržavanjem odvodnog kanala, kojeg je iskopao bez saglasnosti nadležnih organa, ugrozio neometano uživanje njegove imovine, te je zbog štete koja mu se nanosi izlivanjem vode iz tog kanala, bio prinuđen da ga pregradi i na taj način zaštiti svoju imovinu.

6. Apelant, u vezi sa prijedlogom za donošenje privremene mjere, osim navoda apelacije, ne nudi nikakve razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo privremeno obustaviti izvršenje osporenog rješenja.

7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

9. Član 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom».

10. Ustavni sud podsjeća da je član 78. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, čije eventualno nastupanje Ustavni sud može cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti, dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.

11. U konkretnom slučaju, osim navoda apelacije, apelant ne nudi nikakve razloge i dokaze koji idu u prilog odluke da bi izvršenje trebalo obustaviti zbog nastupanja eventualnih neotklonjivih štetnih posljedica, koji su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.

12. Imajući u vidu odredbe člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za donošenje privremene mjere.

13. Na osnovu izloženog jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog slučaja.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-714/04 (D.V.) | Sudska praksa | Aktio