Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-960/04 (S.L.)
Odluka donesena 10. 11. 2004.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-960/04
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 11. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću u sastavu: predsjednik Mato Tadić, i potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, na sjednici održanoj 10. novembra 2004. godine, u predmetu broj AP-960/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev S. L. za donošenje privremene mjere.
Obustavlja se izvršenje rješenja Odjeljenja za komunalne i stambene poslove Gradske uprave Grada Banja Luka, broj 05-372-
604/2001 od 24.maja 2004. godine, koje je dozvoljeno zaključkom istog organa i istog broja od 27. oktobra 2004. godine.
Ova odluka stupa na snagu odmah, a obustava izvršenja ostaje na snazi do donošenja odluke o meritumu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o podnesenoj apelaciji.
OBRAZLOŽENJE
1. S. L. (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Borivoj Marojević, advokat iz Banja Luke, podnio je, 5. novembra 2004. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 01-372-193/03 od 29. januara 2004. godine i rješenja Odjeljenja za komunalne i stambene poslove Gradske uprave Grada Banja Luka (u daljem tekstu: Odjeljenje za komunalne i stambene poslove), broj 05-372-604/01 od 24. maja 2004. godine, čije je izvršenje dozvoljeno zaključkom istog organa i istog broja od 24. maja 2004. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje osporenog rješenja Odjeljenja za komunalne i stambene poslove, broj 05-372-604/01 od 24. maja 2004. godine, koje je zaključkom dozvoljeno, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Odjeljenje za komunalne i stambene poslove donijelo je, 27. oktobra 2004. godine, zaključak o dozvoli administrativnog izvršenja rješenja istog organa, broj 05-372-604/01 od 24. maja 2004. godine, kojim se zakazuje deložacija apelanta za 11. novembar 2004. godine u 10:00 sati.
3. Apelant u apelaciji navodi da se pobijanim rješenjima krši njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija).
4. Apelant naglašava da je pobijanim rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljem tekstu: Ministarstvo), broj 01-372-193/03 od 29. januara 2004. godine, odbijena njegova žalba na rješenje Odjeljena za komunalne i stambene poslove, broj 05-372-721/01 od 23. jula 2003. godine, kojim je odbijen njegov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana nakon smrti njegove babe, a na kojem je nosilac prava raspolaganja i davalac na korištenje Privredna komora regije Banja Luka. Protiv tog rješenja Ministarstva, apelant je pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom Republike Srpske, a taj spor još nije okončan. Apelant posebno naglašava da je on, kao unuk, bio član porodičnog domaćinstva svojih pokojnih babe i dede još od 1988. godine, te da se u tom stanu i danas nalazi sa porodicom, a da su i prvostepeni i drugostepeni organ ovakvim odlukama prekršili njegovo ustavno pravo na dom.
5. Kao razlog za donošenje privremene mjere apelant navodi da je «nadležni organ odbio dozvoliti odlaganje izvršenja», iako je pokrenut upravni spor, smatrajući da za odlaganje nisu ispunjeni zakonski uslovi. Također navodi da će izvršenjem zakazane deložacije njegova porodica, koja uključuje suprugu i dvoje maloljetne djece (rođeni 1998. i 2000. godine) biti izbačeni na ulicu, što će dovesti do neotklonjivih štetnih posljedica za apelanta i njegovu porodicu.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom».
7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera. Također, Ustavni sud podsjeća da je član 78. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, čije eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti, dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.
8. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelant tražio donešenje privremene mjere, kojom bi se zabranilo izvršenje rješenja Odjeljenja za komunalne i stambene poslove, broj 05-372-604/01 od 24. maja 2004. godine, čije je izvršenje dozvoljeno zaključkom istog organa i istog broja od 24. maja 2004. godine.
9. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtijeva za donošenje privremene mjere različiti su od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava osporenim aktima, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. U konkretnom slučaju vidljivo je da je deložacija apelanta iz predmetnog stana zakazana za 11. novembar 2004. godine u 10:00 sati, te da apelant nema na raspolaganju efektivno pravno sredstvo kojim bi spriječio navedenu deložaciju do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. Dakle, eventualnim usvajanjem zahtijeva za donošenje privremene mjere, mogla bi se spriječiti šteta koja tek treba da nastupi.
11. Kao osnov za donošenje privremene mjere apelant navodi da će izvršenjem zakazane deložacije on i njegova porodica biti izbačeni na ulicu pred nastupajuću zimu, zbog čega će nastupiti nenadoknadiva šteta za njega i njegovu porodicu u kojoj ima dvoje malodobne djece, predškolskog uzrasta.
12. Ustavni sud primjećuje da je rješenje Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, koje se pobija apelacijom, doneseno 29. januara 2004. godine, dakle u vrijeme kada je bila na snazi Odluka Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu kojom je donesen Zakon o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 31/99), a koji je stupio na snagu 28. oktobra 1999. godine. Također, Ustavni sud zapaža da je to rješenje apelant osporio u upravnom sporu, pa kako Vrhovni sud Republike Srpske još nije odlučio o tužbi apelanta, apelant još nije imao priliku da o njegovom pravu na dom, koje je po svojoj prirodi građansko pravo, odluči «nezavisan i nepristrasan sud», kako to zahtijeva Evropska konvencija.
13. Zaključkom o dozvoli izvršenja, broj 05-372-604/01 od 27. oktobra 2004. godine, zakazana je deložacija apelanta i njegove porodice, da bi se predmetni stan predao na raspolaganje Privrednoj komori regije Banja Luka, kao titularu prava raspolaganja i davanja na korištenje predmetnog stana. Navedena činjenica mora se dovesti u vezu sa činjenicama iz tačke 12. ove odluke. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je svojom ranijom odlukom, broj U-160/03 od 23. jula 2004. godine, konstatovao da je Visoki predstavnik svojom odlukom stavio van snage odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, kojim su iz kruga lica koja se smatraju članovima porodičnog domaćinstva izostavljeni unuci nosioca stanarskog prava i odlučio o uspostavljanju pravne norme iz 1991. godine. Ustavni sud je u navedenoj odluci, također, zaključio da bi drugačije tumačenje i primjena Zakona o stambenim odnosima bilo nepravilno i ne bi vodilo zakonitom cilju, te bi apelanta, kao člana porodičnog domaćinstva, dovelo u neravnopravan položaj u pogledu ostvarivanja prava na stan.
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se nalazi pred pitanjem da li su sve ove okolnosti i propisi uzeti u obzir kod odlučivanja o zahtjevu apelanta od strane upravnih organa, te da li se apelant ima smatrati članom porodičnog domaćinstva u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je upravo to predmet upravnog spora pred Vrhovnim sudom Republike Srpske, tako da se Ustavni sud neće, u ovoj fazi postupka, upuštati u ispitivanje tog pitanja.
15. Međutim, u datim okolnostima, a naročito imajući u vidu da upravni spor još nije okončan, Ustavni sud smatra da bi izvršenjem rješenja Odjeljenja za komunalne i stambene poslove, broj 05-
372-604/01 od 24. maja 2004. godine, čije je izvršenje dozvoljeno zaključkom istog organa donesenog pod istim brojem 27. oktobra 2004. godine, mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice za apelanta i njegovu porodicu, time što bi oni bili deložirani iz stana koji trenutno koriste. Ustavni sud je naročito uzeo u obzir činjenicu da apelant ima dvoje maloljetne djece i da je deložacija zakazana pred nastupajuću zimu, što bi moglo imati neotklonjive posljedice na zdravlje i imovinu apelanta i njegove porodice. Ovo je dovoljan razlog za donošenje privremene mjere, pa je Ustavni sud ocijenio da su ispunjeni uslovi da se privremeno obustavi izvršenje pobijanog akta.
16. Imajući u vidu odredbe člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.
17. Na osnovu izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić