Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-205/03 (S. R.)
Odluka donesena 26. 08. 2004.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-205/03
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 08. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 26. augusta 2004. godine, u predmetu broj AP-
205/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. R., podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž-601/01 od 16. aprila 2003. godine, i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj O-193/00 od 18. maja 2000. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1. S. R. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, koga zastupa punomoćnik D. V., advokat iz Banja Luke, podnio je 14. jula 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž-601/01 od 16. aprila 2003. godine, i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj O-193/00 od 18. maja 2003. godine.
2. Otac apelanta, B. R., umro je 21. februara 1996. godine i iza sebe je, kao vlasnik, ostavio nekretnine u opštini Prijedo, upisane u pl. broj 639 K.O. Bistrica. Imenovani je za života sačinio pismeni testament pred svjedocima kojim je apelantu ostavio cjelokupnu imovinu uz pravo doživotnog uživanja u korist njegove supruge, apelantove majke, R. R.. Pored navedenih, ostaviočevi zakonski nasljednici su i njegovi potomci iz prvog braka, kćer R. M. i sin Ra.R.
3. Rješenjem o nasleđivanju Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj O-193/00 od 18. maja 2000. godine, apelant je, nakon smrti oca, proglašen za testamentarnog nasljednika sa 2/3 dijela na predmetnim nekretninama, dok je Ra. R. i R. M. pripalo po 1/6 dijela na istim nekretninama, kao nužni nasljedni dio. Za vrijeme trajanja ostavinskog postupka, ostaviočeva supruga i apelantova majka R. R. je preminula, tako da je njen nužni nasljednji dio podjeljen ravnomjerno na sve nasljenike.
4. Protiv navedenog prvostepenog rješenja apelant je uložio žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci koji je svojim rješenjem, broj Gž-601/01 od 16. aprila 2003. godine, njegovu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. Iznoseći razloge za ovakvu odluku Okružni sud navodi da je žalba apelanta neutemeljena jer ne postoje povrede njegovih prava u prvostepenom postupku.
5. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu kojom pobija rješenja Okružnog suda i Osnovnog suda u Banjoj Luci, navodeći da je njima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se povreda očituje u tome što su nižestepeni sudovi nužni nasljedni dio njegove majke R. R. od 1/8 dijela nasljeđenih nekretnina podijelili između njega i ostalih nasljednika, Ra. R. i R. M. sa po 1/24 dijela. Obzirom da njegova majka R. R. nije i majka Ra. R. i R. M., nego je njihova maćeha, apelant smatra da je nužni nasljeni dio svoje majke trebao sam nasljediti, te da mu u konačnom omjeru pripada 6/8, a Ra. R. i R. M. po 1/8 dijela nasljeđenih nekretnina iza zajedničkog oca B. R.. Apelant je, na kraju, predlažio da se u tom pravcu osporena rješenja preinače.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 15. stav 3. i 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».
7. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenja Okružnog suda i Osnovnog suda u Banjoj Luci, donesena u ostavinskom postupku, smatrajući da je njihovim donošenjem povrijeđeno njegovo ustavno pravo na imovinu, zaštićeno Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
8. Slijedom toga, Ustavni sud zapaža, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, da ostavinski postupak, sam po sebi, ne predstavlja «spor», te da se radi o postupku u kojem se ne utvrđuje postojanje ili nepostojanje neke sporne činjenice ili prava od kojih zavisi ishod ostavinskog postupka (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U-65/02, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 43/03). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da, kada se u toku trajanja ostavinskog postupka, ili nakon njega, pojavi neka sporna činjenica ili je sporna primjena prava, zainteresovana strana u ostavinskom postupku može radi razjašnjenja «spora» pokrenuti parnični postupak. U takvom slučaju, odluka parničnog suda o «sporu» iz ostavinskog postupka ima obligatoran karakter za ostavinski sud.
9. Razmatrajući navode apelacije i osporena rješenja, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom ostavinskom postupku sporna činjenica postojanja ili nepostojanja rodbinskog odnosa između apelantove majke i njegovog polubrata i polusestre, Ra. R. i R. M., odnosno koliki je nasljedni dio apelanta i ostalih zakonskih nasljednika na očevoj zaostavštini. Obzirom, dakle, na postojanje «spora» oko navedene činjenice od koje zavisi primjena materijalnog prava i konačan ishod ostavinskog postupka, apelant je od strane ostavinskog suda trebao biti upućen da se u parnici razjasne i utvrde sporne činjenice i o tome donese odluka. Međutim, kako ni prvostepeni ni drugostepeni ostavinski sud nisu apelanta uputili na parnicu radi razjašnjenja navedenih spornih činjenica, to je apelant imao mogućnost da sam traži njihovo razjašnjenje, podnoseći tužbu nadležnom sudu. Pravosnažnost odluke ostavinskog suda, u skladu sa članom 131. stav 5. Zakona o vanparničnom postupku («Službeni list SR BiH», broj 10/89), ne spriječava da se o odnosnom zahtjevu pokrene parnica.
10. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantu i dalje stoje na raspolaganju pravna sredstva primjenom kojih bi u parničnom postupku mogao tražiti ostvarenje i zaštitu svojih prava i tako otkloniti eventualnu povredu ustavnog prava na koju se poziva u apelaciji.
11. Slijedom toga, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić