Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-235/03 (M. S.)

Odluka donesena 26. 08. 2004.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-235/03

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 08. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 26. augusta 2004. godine, u predmetu broj AP-

235/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. S., podnesena protiv odluke Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine, broj GT-

218/03 od 8. jula 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-629/03 od 25. aprila 2003. godine i presude Općinskog suda II u Sarajevu, broj P-2515/02 od 15. januara 2003. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

OBRAZLOŽENJE

1. M. S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Lj. V. B., advokatica iz Sarajeva, podnio je, 21. augusta 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv odluke Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine, broj GT-218/03 od 8. jula 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-629/03 od 25. aprila 2003. godine i presude Općinskog suda II u Sarajevu broj P-2515/02 od 15. januara 2003. godine.

2. Općinski sud II u Sarajevu je presudom, broj P-2515/02 od 15. januara 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-629/03 od 25. aprila 2003. godine, odbio u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta, podnesen protiv tužene Općine Centar Sarajevo radi zaključenja ugovora o kupovini stana.

3. Federalno tužilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine je odlukom, broj GT-218/03 od 8. jula 2003. godine, odbilo prijedlog apelanta za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-629/03 od 25. aprila 2003. godine.

4. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

7. Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

8. Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

4. protekao rok za podnošenje apelacije;».

9. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

10. U konkretnom slučaju posljednji efektivni pravni lijek, koji je apelantu bio na raspolaganju, je žalba na presudu Općinskog suda II u Sarajevu, broj P-2515/02 od 15. januara 2003. godine, o kojoj je odlučio Kantonalni sud u Sarajevu presudom broj Gž-629/03 od 25. aprila 2003. godine.

11. Kako je apelantu presuda Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-629/03 od 25. aprila 2003. godine, uručena 28. maja 2003. godine, a apelacija podnesena 21. augusta 2003. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen Poslovnikom Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.

12. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-235/03 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio