Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-977/04 (Z.S.)
Odluka donesena 30. 11. 2004.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-977/04
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
30. 11. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, na sjednici održanoj 30. novembra 2004. godine 2004. godine, u predmetu broj AP-977/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan, zahtjev Z. S. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Z. S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, koga zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine podnio je, 9.novembra 2004. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-393/03 od 25. juna 2004. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-404/01 od 9. septembra 2003. godine. Apelant je istovremeno podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda, broj K-404/01 od 9. septembra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Kž-393/03 od 25. juna 2004. godine, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela posredovanje u vršenju prostitucije iz člana 251. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske-opšti dio, te ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Istom presudom apelantu je izrečena mjera bezbijednosti zabrane obavljanja ugostiteljske djelatnosti u trajanju od dvije godine.
3. Apelant navodi da je Okružni sud pobijanom presudom, broj Kž-393/03 od 25. juna 2004. godine, odbio njegovu žalbu kao neosnovanu, a prvostepenu presudu, preinačio samo u pogledu odluke o kazni i istu smanjio na jednu godinu zatvora ističući da nema niti jedne povrede odredaba krivičnog postupka. Međutim, apelant smatra da su dokazi, na kojima su zasnovane pobijane presude, odnosno izjave svjedokinja-oštećenih nezakonito pribavljeni. Apelant navodi da se radilo o državljankama iz Moldavije i Rumunije, da je potpuno jasno da one nisu razumjele šta ih se pita i šta se unosi u zapisnik. Apelant također navodi da su nezakonito uzete izjave od svjedokinja, kasnije poslužile sa donošenje pobijanih presuda kojima su povrijeđena njegova prava zaštićena članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st.1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
4. U prijedlogu za donošenje privremene mjere apelant je zatražio da Ustavni sud obustavi izvršenje kazne zatvora sve do donošenja odluke o podnijetoj apelaciji.
5. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kjeg suda u Bosni i Hercegovini.»
7. Član 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom».
8. Ustavni sud podsjeća da je član 78. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice čije eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.
9. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizilaze zaštićeno članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi u toku postupka imaju pravo da, u skladu sa pozitivno-pravnim propisima, liše osobu ovog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u postupku pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje.
10. U konkretnom slučaju, osim svojih navoda, apelant ne nudi nikakve dokaze i razloge koji idu u prilog odluke da bi izvršenje trebalo obustaviti zbog nastupanja eventualnih neotklonjivih štetnih posljedica, koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.
11. Imajući u vidu odredbe člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere.
12. Na osnovu izloženog jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog slučaja.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić