Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-282/03 (S.N.)
Odluka donesena 26. 08. 2004.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-282/03
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 08. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 26. augusta 2004. godine, u predmetu broj AP-
282/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. N., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-
2708/01 od 26. avgusta 2003. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, broj UP-I
I-04-41-321/01 od 5. jula 2001. godine, i rješenja Kantonalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida domovinskog rata, odjeljenje Velika Kladuša, broj 16/2-41-253/01 od 25. aprila 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. H. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Todorovske Slapnice, opština Velika Kladuša, podnio je apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-2708/01 od 26. avgusta 2003. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, broj UP-II-04-41-321/01 od 5. jula 2001. godine, i rješenja Kantonalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida domoviskog rata, Odjeljenje Velika Kladuša, broj 16/2-41-
253/01 od 25. aprila 2001. godine.
2. Apelantu je rješenjem Republičkog komiteta za pitanja boraca i vojnih invalida, broj 560-
02/2-R-382/80 od 24. aprila 1980. godine, zbog bolesti za vrijeme služenja JNA priznato svojstvo mirnodopskog vojnog invalida IV grupe sa 80% invaliditeta i pravo na invalidninu od 24. aprila 1980. godine do 31. marta 1981. godine. Iz spisa predmeta proizilazi da apelant nakon toga do danas nije primao invalidninu.
3. Apelant je podnio zahtjev za priznavanje svojstva mirnodopskog vojnog invalida, po kojem zahtjevu je Kantonalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida domovinskog rata, Odjeljenje Verlika Kladuša, donijelo rješenje, broj 16/2-41-253/01 od 25. aprila 2001. godine. Tim rješenjem odbijen je zahtjev apelanta za priznavanje svojstva mirnodopskog vojnog invalida. Ovako je prvostepeni organ odlučio na osnovu Nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije, broj MVI-416/98 od 29. septembra 1998. godine, kojim je konstatovano da mirnodopski vojni invaliditet kod apelanta iznosi 40%, VIII grupa, trajno.
4. Protiv navedenog rješenja apelant je uložio žalbu Federalnom ministarstvu za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata. Po toj žalbi je navedeni organ, na osnovu Nalaza i mišljenja drugostepene ljekarske komisije, broj 1504/99 od 24. juna 1999. godine, donio rješenje, broj UP-II-04-41-321/01 od 5. jula 2001. godine, kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. Ovakvu odluku žalbeni organ obrazlaže time što je Drugostepena ljekarska komisija procjenila da je kod apelanta ukupan mirnodopski inavliditet 30%, IX grupa, trajno, dakle, ispod 60%, i što apelant ranije priznata prava mirnodopskog vojnog invalida nije uživao najmanje pet godina.
5. Nezadovoljan ovakvom odlukom drugostepenog organa, apelant je protiv tog rješenja, kao konačnog u upravnom postupku, pokrenuo upravni spor tužbom kod Vrhovnog suda. Uz tužbu, apelant je priložio i odgovarajuće nalaze izabranog doktora medicine primarne zdravstvene zaštite doma zdravlja Velika Kladuša od 19. oktobra 2000. godine. Odlučujući po tužbi, Vrhovni sud je donio presudu, broj U-2708/01 od 26. avgusta 2003. godine, kojom je tužbu apelanta odbio. U razlozima za ovakvu odluku Vrhovni sud navodi da su prvostepeni i drugostepeni upravni organ, na bazi činjenica utvrđenih od strane ljekarskih komisija, pravilno primjenili odredbe materijalnog i procesnog zakona. Pored toga, Vrhovni sud nije prihvatio kao dokaz od strane apelanta predloženi nalaz izabranog doktora medicine od 19. oktobra 2000. godine, jer se vojni inavliditet, navodi Vrhovni sud, utvrđuje isključivo na osnovu nalaza i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija.
6. Nakon toga, apelant podnosi apelaciju Ustavnom sudu 2. oktobra 2003. godine u kojoj navodi da su povrijeđena njegova prava ne precizirajući o kojim se pravima radi. Isto tako, navodi da je neuko lice sa velikim zdravstvenim i socijalnim problemima, da je otac troje maloljetne djece i bez ikakvih primanja. Potom je apelant Ustavnom sudu dostavio pismena 1. i 19. decembra 2003. godine. U njima apelant navodi da je za vrijeme rata bio neosnovano pritvoren, tučen i maltretiran od strane vojne policije Armije BiH, te urgira donošenje odluke po njegovoj apelaciji. U dopuni apelacije od 26. februara 2004. godine, koju je apelant dostavio na traženje Ustavnog suda, apelant, između ostalog, navodi da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.a) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i traži da prisustvuje sjednici suda «sa medicinskom dokumentacijom».
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)
7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije;».
8. U predmetnom slučaju, apelant u svojoj apelaciji tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer mu nije omogućeno prisustvo na sjednici vijeća Vrhovnog suda prilikom odlučivanja po njegovoj tužbi.
9. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je zaista Vrhovni sud u postupku, koji je rezultirao presudom od 26. avgusta 2003. godine, održao sjednicu vijeća, na kojoj je odlučivao o zakonitosti osporenog drugostepenog upravnog akta, bez prisutva apelanta, iako je to apelant izričito tražio. Međutim, razmatrajući osporenu presudu Vrhovnog suda, navode apelanta i dokumentaciju spisa ovog predmeta, Ustavni sud nalazi da neprisustvovanje apelanta sjednici vijeća Vrhovnog suda, nije utjecalo, u suštini, na mogućnost ostvarenja prava apelanta. Naime, Ustavni sud smatra da, i u slučaju da je apelant prisustvovao sjednici vijeća u ovom predmetu, to očigledno ne bi utjecalo na drugačije odlučenje Vrhovnog suda o tužbenom zahtjevu apelanta.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić