Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-283/03 (S. O.)

Odluka donesena 14. 10. 2004.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-283/03

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, sudije Hatidža Hadžiosmanović i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2004. godine, u predmetu broj AP- 283/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. O., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kvlp-34/03 od 29.

augusta 2003. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini broj Kž- 222/02 od 12. augusta 2002. godine i presude Osnovnog suda u Srebrenici, broj K-133/99 od 15. marta 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

OBRAZLOŽENJE

1. S. O. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bratunca, koju zastupa J. N., advokat iz Zvornika, podnijela je, 27. septembra 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kvlp-34/03 od 29. augusta 2003. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-222/02 od 12. augusta 2002. godine i presude Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-133/99 od 15. marta 2002. godine.

2. Osnovni sud je presudom, broj K-133/99 od 15. marta 2002. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Kž-222/02 od 12. augusta 2002. godine, oglasio apelanticu, u odsustvu, krivom za krivično djelo nehatnog lišenja života iz člana 131. Krivičnog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 22/00, 33/00 i 37/01) i osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci zatvora.

3. Vrhovni sud je presudom, broj Kvlp-34/03 od 29. augusta 2003. godine, odbio kao neosnovan, apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažnih presuda Osnovnog suda od 15. marta 2002. godine i Okružnog suda od 12. augusta 2002. godine.

4. Apelantica je, zatim, podnijela apelaciju Ustavnom sudu u kojoj je navela da je povrijeđen član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nepravilnosti u postupku njenog optuženja.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

7. Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

8. Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».

9. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U -15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

10. Ustavni sud je utvrdio da je apelantici suđeno u odsustvu na temelju rješenja Osnovnog suda, broj KV-12/02 od 31. januara 2002. godine. Apelantica je presudom Osnovnog suda od 15. marta 2002. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 12. augusta 2002. godine, osuđena na kaznu zatvora. Apelantica je zatim podnijela Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje navednih pravosnažnih presuda, koji je taj sud odbio svojom presudom od 29. augusta 2002. godine.

11. Ustavni sud je, nadalje, utvrdio da je apelantica imala mogućnost da, u skladu sa članom 410. Zakona o krivičnom postupku ("Službene novine SFRJ", br. 26/86, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01), koji se primjenjivao u konkretnom slučaju, traži ponavljanje postupka u roku od godine dana od dana kada je saznala za presudu kojom je osuđena u odsustvu. Taj bi pravni lijek u apelantičinom slučaju bio efektivan s obzirom da članom 410. Zakona o krivičnom postupku nisu predviđeni nikakvi posebni uslovi osim podnošenja zahtjeva, a sudovi su obavezni da dozvole ponavljanje postupka i održe novo suđenje, a mogu i odrediti da se predmet vrati u fazu istrage. Apelantičini navodi o nepravilnostima u njenom optuženju bi tada mogli biti ispitani.

12. Ustavni sud, u namjeri da utvrdi da li je apelantica podnijela zahtjev za ponavljanje postupka, zatražio je, 21. septembra 2004. godine, od njenog punomoćnika da obavjesti Ustavni sud da li je takav zahtjev podnesen i da navede razloge zbog kojih to eventualno nije učinjeno. Apelantičin opunomoćenik je, 7. oktobra 2004. godine, obavjestio Ustavni sud da «nisu podnosili prijedlog za ponavljanje postupka iz prostog razloga što okrivljena nije bila prisutna».

13. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrditi tačan datum kada je apelantica, odnosno njen opunomoćenik, saznala za osuđujuću presudu, kako bi se utvrdilo da li je protekao rok od godinu dana u smislu člana 410. Zakona o krivičnom postupku. Naime, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizilazi da je apelantica, odnosno njen branilac presudu Okružnog suda od 12. augusta 2002. godine, primila prije 29. augusta 2003. godine, jer je tog datuma Vrhovno sud donio presudu kojom je odbio njen zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažnih presuda prvostepenog i drugostepenog suda. S obzirom da je protekao rok od godinu dana u kojem je apelantica mogla tražiti ponavljanje postupka, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije iscrpila efektivne pravne lijekove u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

14. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-283/03 (S. O.) | Sudska praksa | Aktio