Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-22/03 (V. A.)

Odluka donesena 25. 03. 2004.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-22/03

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

25. 03. 2004.

Tekst odluke

Malo vijeće Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, na sjednici održanoj 25. marta 2004. godine, u predmetu broj AP-22/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 78. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan, zahtjev V. A., za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. V. A. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 13. januara 2003. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž-133/02 od 25. novembra 2002. godine, i presude Okružnog suda u Srpskom Sarajevu, broj K-4/02 od 3. jula 2002. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio početak izvršenja kazne zatvora.

2. Apelant je navedenom presudom Okružnog suda u Srpskom Sarajevu oglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela ubistva u pokušaju iz člana 127. stav 1. Krivčnog zakona Republike Srpske i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, jer je pucajući iz vojnog vatrenog oružja, u namjeri da liši života, drugom licu nanio tešku tjelesnu povredu opasnu po život. Protiv navedene presude apelant je uložio žalbu, po kojoj je Vrhovni sud Republike Srpske donio presudu, broj Kž. 133/02 od 25. novembra 2002. godine, kojom je odbio žalbu apelanta i Okružnog javnog tužioca i potvrdio prvostepenu presudu. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu.

3. Apelant se žali na povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru odlaganja izvršenja zatvorske kazne, dok se ne okonča postupak po apelaciji. Apelant nije iscrpnije obrazložio svoje navode u pogledu zahtijeva za donošenje privremene mjere.

4. Prije svega, Ustavni sud mora ispitati da li je predmetni slučaj dopustiv. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je predmet osporavanja apelacijom presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž. 133/02 od 25. novembra 2002. godine, i presuda Okružnog suda u Srpskom Sarajevu, broj K-4/02 od 3. jula 2002. godine, protiv kojih nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, protiv osporene presude Vrhovnog suda Republike Srpske apelant je apelaciju predao Ustavnom sudu 13. januara 2003. godine, tj. u roku od 60 dana od dana donošenja drugostepene presude, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

5. Stoga, Ustavni sud zaključuje da, u skladu sa oredbama iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, predmetna apelacija ispunjava uslove iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.

6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kjeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom».

7. Ustavni sud podsjeća da je član 78. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice čije eventualno nastupanje Ustavni sud može cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.

8. U konkretnom slučaju, uz zahtjev za donošenje privremene mjere obustave izvršenja kazne apelant navodi samo to da je pozvan od strane nadležnog suda da se javi radi upućivanja na izdržavanje kazne. Pored ovog navoda, apelant niti tvrdi da će izvršenjem kazne nastupiti bilo kakva vrsta štete, niti nudi ikakve dokaze koji idu u prilog odluke da bi izvršenje kazne trebalo obustaviti. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.

9. Imajući u vidu odredbe člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere.

10. Na osnovu izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o meritumu predmetnog slučaja.

12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-22/03 (V. A.) | Sudska praksa | Aktio