Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-215/04 (A.L.)
Odluka donesena 19. 04. 2004.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-215/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 04. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 19. aprila 2004. godine, u predmetu broj AP-
215/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. L., podnesena protiv rješenja Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine - Odjeljenje za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja broj 11-475-1280/02 od 17. marta 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1. A. L. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, koju zastupa Milenko Marjanović, advokat iz Brčkog podnijela je 12. februara 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine - Odjeljenje za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja broj 11-475-1280/02 od 17. marta 2003. godine. Ujedno je zatražila donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio donositelju osporenog rješenja da odmah preda apelantici u posjed stan koji je ranije koristila u Brčkom ulica Bulevar mira broj 12.
2. Apelantica je bila nosilac stanarskog prava na stanu u Brčkom ulica Bulevar mira 12. (ranije: ulica Vase Pelagića 12.) u kojem je živjela do izbijanja ratnih dejstava 1992. godine kada je izbjegla iz Brčkog. Nakon završetka rata živjela je u inostranstvu kod sina i nije imala nikakvih kontakata sa zemljom iz koje je izbjegla.
3. Zahtjev za povrat predmetnog stana apelantica je podnijela 3. juna 2002. godine Odjeljenju za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koje je rješenjem broj 11-475-1280/02 od 17. marta 2003. godine odbilo njen zahtjev zbog neblagovremenosti i stan je stavljen pod upravu tog odjeljenja.
4. Apelantica navodi da protiv navedenog rješenja nije koristila pravne lijekove jer je od službenih lica organa donositelja rješenja dobila usmeno objašnjenje da žalbu ne vrijedi ulagati, pošto će biti odbijena kao što su odbijene žalbe drugih građana koji su podnijeli zahtjev za povrat stana nakon zakonom utvrđenog roka za podnošenje. Odbijanjem njenog zahtjeva za vraćanje u posjed stana, smatra da je onemogućena u namjeri da se vrati u Brčko kao mjesto njenog predratnog prebivališta i da su time prekršena njena ljudska prava zaštićena čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Kako ima namjeru da se vrati u Brčko i kako je predmetni stan pod upravom donositelja rješenja, zatražila je donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio donositelju osporenog rješenja da odmah preda u posjed apelantici stan koji je ranije koristila u Brčkom.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
7. Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
8. Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: [...]
17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».
9. Kako je apelantica imala mogućnost pokretanja upravnog spora pred nadležnim sudom Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, a iz navoda i dokumenata dostavljenih uz apelaciju, proizilazi da je propustila da iscrpi efektivne pravne lijekove, Ustavni sud je, imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe razmatrati prijedlog apelantice za izdavanje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić