Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-347/04 (M.Š.)

Odluka donesena 30. 11. 2004.

  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-347/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 11. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 30. novembra 2004. godine, u predmetu broj AP-347/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. člana 16. stav 2. tačka 14. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. Š., podnesena protiv Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, broj 193/04 od 9. februara 2004. godine, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. M. Š. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Istočnog Sarajeva, podnio je, 2. aprila 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Visoki predstavnik) broj 193/04 od 9. februara 2004. godine. Apelant je podnio zahtjev da se donese privremena mjera, kojom bi Ustavni sud osporenu odluku Visokog predstavnika stavio van snage do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je donio odluku, broj AP-347/04 od 28. aprila 2004. godine, kojom je zahtjev za donošenje privremene mjere odbijen kao neosnovan.

2. Visoki predstavnik donio je odluku, broj 193/04 od 9. februara 2004. godine, kojom je apelanta smijenio sa položaja u Srpskoj demokratskoj stranci i zabranio mu da obavlja svaku službenu, izbornu ili imenovanu javnu funkciju, kao i da se kandiduje na izborima i obavlja funkcije u političkoj stranci, ukoliko ili sve dok ga Visoki predstavnik naknadnom odlukom, eventualno, izričito ne ovlasti da te funkcije obavlja. Na osnovu te odluke odmah mu prestaju sva prava na naknade, odnosno privilegije ili status koji proizilazi iz njegovog položaja potpredsjednika Srpske demokratske stranke. Ta odluka je objavljena u «Službenom glasniku Republike Srpske», broj 18/04. U ovoj odluci se navodi da je ovakva mjera preduzeta protiv apelanta koji je kao potpredsjednik Srpske demokratske stranke povezan sa nečuvenim aktivnostima koje ugrožavaju stabilnost i vladavinu prava, od kojih neke ili sve obezbjeđuju materijalnu podršku i izdržavanje jednom od optuženih ratnih zločinaca po članu 18 Statuta Međunarodnog tribunala za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, Radovanu Karadžiću. Na ovaj način, kako se dalje navodi u pobijanoj odluci, apelant vrši opstrukciju mirovnog procesa i mora biti smjenjen sa javne funkcije.

3. Apelant je, 2. aprila 2004. godine, protiv navedene odluke Visokog predstavnika podnio apelaciju Ustavnom sudu, u kojoj navodi da mu je pobijenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, slobodu izražavanja, slobodu udruživanja sa drugim i pravo na imovinu zaštičeno članom II/3. e), h, i) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i prava iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava iz člana 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i odredbe paragrafa 7. tač. 7.5 i 7.6 Dokumenta sa Drugog sastanka Konferencije o humanoj dimenziji Konferencije o evropskoj bezbjednosti i saradnji, Kopenhagen, 1990. godine, koja je Prilog Aneksu 3 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Nadalje, smatra da se iz odluke Visokog predstavnika može zaključiti kako mu je ubuduće onemogućen bilo kakav radni angažman i tako ugrožena egzistencija njega i njegove porodice, a zbog iznošenja niza neistina u navedenoj odluci i pisanja medija nanesena mu je velika moralna šteta, te predlaže da Ustavi sud obaveže Bosnu i Hercegovinu da mu na ime materijalne i nematerijalne štete naknadi iznos od 100.000 KM.

4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 14. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

Član 16. stav 2. tačka 14. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

14. apelacija je preuranjena;».

5. Ustavni sud podsjeća da, prema dodadašnjoj jurisprudenciji, ima nadležnost da ocjenjuje akte Visokog predstavnika kada on zamjenjuje domaće organe vlasti (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U -

9/00 od 3. novembra 2000.godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 1/01). Također, Ustavni sud ima nadležnost i da ocjenjuje usaglašenost svih akata sa Ustavom Bosne i Hercegovine, bez obzira na donosioca, sve dok je ova ocjena zasnovana na jednoj od nadležnosti navedenih u članu VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U-25/00, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 17/01). Ustavni sud podsjeća i na svoje rješenje, broj U- 37/01 od 2. novembra 2001. godine, kojim je odbacio apelaciju smatrajući da se odluka Visokog predstavnika ne može smatrati sudskom presudom kao što se zahtijeva članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud podsjeća da se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Osim toga, prema članu II/6 Ustava Bosne i Hercegovine, svi «[...].sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta [...] primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode [...]» iz čl. II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Nadalje, prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u Bosni i Hercegovini se primjenjuju i dodatni međunarodni sporazumi o ljudskim pravima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine. Ujedno, navedenim članom propisano je da će uživanje u pravima i slobodama koji su sadržani u ovim međunarodnim sporazumima biti osigurano «[...] svim licima u Bosni i Hercegovini bez diksriminacije po bilo kom osnovu [...].» Slijedi da svim licima u Bosni i Hercegovini mora biti osigurano uživanje u pravima i slobodama iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije bez ikakvih izuzetaka od obaveze poštivanja ovih standarda.

7. Slijedom toga, a imajući u vidu dosadašnju jurisprudenciju, Ustavni sud je zauzeo stav da je, kao institucija koja podržava Ustav Bosne i Hercegovine, nadležan da preispituje sve akte, bez obzira na donosioca, ako je pitanje pokrenuto prema jednoj od nadležnosti Ustavnog suda prema članu VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine.

8. Razmatrajući formalne aspekte osporene i sličnih odluka Visokog predstavnika, kao i posljedice koje iz njih proističu za lica na koja se odnose, Ustavni sud je mišljenja da takve odluke ozbiljno otvaraju pitanja postojanja kršenja pojedinih prava i osnovnih sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Između ostalog, Ustavni sud primjećuje da onemogućavanje pobijanja ovakvih odluka Visokog predstavnika ostavlja takva lica bez ikakve zaštite njihovih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Takav pristup takođe, ostavlja pojedinca bez ikakvog djelotvornog pravnog lijeka, čime se dovodi u pitanje osiguranje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Slijedom toga, otvara se i pitanje postojanja kršenja prava o zabrani diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

9. U konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da pobijana odluka Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, kao pojedinačni pravni akt, ne sadržava pouku o pravnom lijeku. Međutim, s druge strane postoji obaveza svih državnih organa u Bosni i Hercegovini, da primjenom prava i principa iz Evropske konvencije, preispituju sve akte koji mogu dovesti do kršenja pojedinačnih prava i osiguraju zaštitu za eventualne povrede.

10. U konkretnom slučaju, apelant je podnio apelaciju protiv odluke Visokog predstavnika, kojom se smjenjuje sa položaja u Srpskoj demokratskoj stranci i zabranjuje mu se obavljanje svake službene, izborne ili imenovane javne funkcije, te mu se uskraćuje mogućnost kandidovanja na izborima i obavljanje funkcija u političkim strankama i prestaju mu sva prava na naknade, odnosno privilegije ili status koja proizilazi iz njegovog položaja potpredsjednika Srpske demokratske stranke. Međutim, apelant nije pokušao osporiti odluku Visokog predstavnika pred nadležnim sudovima, koji prema Ustavu Bosne i Hercegovine moraju direktno primjenjivati Evropsku konvenciju i pružiti zaštitu garantovanih prava i sloboda

11. Prema odredbama člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, apelacija se može podnijati samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen.

12. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 14. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-347/04 (M.Š.) | Sudska praksa | Aktio