Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-350/04 (M.V.)
Odluka donesena 26. 08. 2004.
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-350/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 08. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 26. augusta 2004. godine, u predmetu broj AP-
350/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 14. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. V., podnesena protiv Naloga Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu od 7. jula 2003. godine, jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. M. V. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, koga zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. aprila 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Naloga Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu od 7. jula 2003. godine.
2. Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu donio je 7. jula 2003. godine Nalog kojim se blokiraju svi bankovni računi koje posjeduje, čiji je imalac odnosno koji glase na ime apelanta. Predmetni nalog dostavljen je Centralnoj banci Bosne i Hercegovine, Agenciji za bankarstvo Republike Srpske, Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, kao i svim bankama koje spadaju u nadležnost navedenih agencija za bankarstvo. U predmetnom Nalogu, između ostalog, Visoki predstavnik navodi da, koristeći ovlaštenja koja ima na osnovu člana B Aneksa 10 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, izdaje nalog da se odmah do daljnjeg blokiraju svi računi koje posjeduje, čiji je imalac, odnosno koji glase na ime apelanta, uključujući i sve račune za koje je on ovlašteni potpisnik, bilo sam ili zajednički, u svim bankama i njihovim poslovnicama koje spadaju u nadležnost pomenutih agencija za bankarstvo. Ujedno, istim Nalogom je naloženo svim bankama u kojima su eventualno otvoreni sporni računi da sredstva koja se nalaze na njima odmah prenesu na čuvanje kod Centralne banke Bosne i Hercegovine ili jedne od njenih glavnih jedinica.
3. Apelant je 17. novembra 2003. godine Visokom predstavniku uputio zahtjev za preispitivanje Naloga od 7. jula 2003. godine, po kojem nije donesena odluka.
4. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 7. aprila 2004. godine u kojoj navodi da mu je osporenim Nalogom Visokog predstavnika povrijeđeno pravo iz člana 11. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, pravo iz člana 2. tačka 3., člana 14. i 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kao i prava iz člana 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 14. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 14. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)
14. apelacija je preuranjena;».
6. Ustavni sud, prije svega, želi podsjetiti na dosadašnju jurisprudenciju Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu i Ustavnog suda, u predmetima u kojima su osporavane odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu. Tako, npr., zauzet je stav da se za Visokog predstavnika ne može reći da istupa kao, ili u ime države ili entiteta, kada vrši svoja ovlaštenja, te da Visoki predstavnik nije strana u Sporazumu (vidi predmet broj CH/00/4027 i CH/00/4074 Općinsko vijeće Mostar Jugo-zapad protiv Visokog predstavnika, odluka o prihvatljivosti od 9. marta 2000., Odluke i izvještaji januar-juni 2000., tačka 9). Nadalje, po jurisprudenciji Ustavnog suda, on ima nadležnost da ocjenjuje akte Visokog predstavnika kada on zamjenjuje domaće organe vlasti (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 9/00 od 3. novembra 2000., «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 1/01), kao i da ocjenjuje usaglašenost svih akata sa Ustavom Bosne i Hercegovine, bez obzira na donosioca, sve dok je ova ocjena zasnovana na jednoj od nadležnosti navedenih u članu VI/3 Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda, broj 25/00, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 17/01). Naposljetku, Ustavni sud podsjeća na svoje rješenje, broj U 37/01 od 2. novembra 2001. godine, kojim je odbacio apelaciju apelanta smatrajući da se odluka Visokog predstavnika ne može smatrati sudskom presudom kao što se zahtijeva članom VI.3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud podsjeća da se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, a prema članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, veliki broj drugih sporazuma o ljudskim pravima se primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Ujedno, navedenim članom propisano je da «sva lica u Bosni i Hercegovini će biti slobodna od diskriminacije po bilo kojem osnovu [...].» Slijedi da sva lica u Bosni i Hercegovini uživaju ljudska prava i osnovne slobode predviđene Evropskom konvencijom i ne postoji nikakav izuzetak od obaveze poštivanja ovih standarda.
8. Slijedom toga, a imajući u vidu dosadašnju jurisprudenciju, Ustavni sud je zauzeo stav da je, kao institucija koja podržava Ustav Bosne i Hercegovine, nadležan da preispituje sve akte, bez obzira na donosioca, ako je pitanje pokrenuto prema jednoj od nadležnosti Ustavnog suda prema članu VI/3 Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Razmatrajući formalne aspekte osporene i sličnih odluka Visokog predstavnika, kao i posljedice koje iz njih proističu za lica na koja se odnose, Ustavni sud je mišljenja da takve odluke ozbiljno otvaraju pitanja postojanja kršenja pojedinih prava i osnovnih sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Između ostalog, Ustavni sud primjećuje da onemogućavanje pobijanja predmetnih odluka Visokog predstavnika ostavlja takva lica bez ikakve zaštite njegovih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Slijedom toga, otvara se pitanje i postojanja kršenja prava o zabrani diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Takav pristup takođe ostavlja pojedinca bez ikakvog djelotvornog pravnog lijeka čime se dovodi u pitanje postojanje prava iz člana 13. Evropske konvencije.
10. U odnosnom predmetu, Ustavni sud zapaža da osporeni Nalog Visokog predstavnika za Bosnu Hercegovinu kojim se blokiraju svi bankovni računi koje posjeduje, čiji je imalac odnosno koji glase na ime apelanta, kao pojedinačni pravni akt, ne sadržava činjenični ni pravni osnov, niti pouku o pravnom lijeku. Štaviše, u osporenom Nalogu je navedeno, između ostalog, da se odredbe Naloga ne mogu osporavati pred sudovima Bosne i Hercegovine i njenih entiteta, niti pred drugim organima, te da se ne može pred bilo kojim sudom pokrenuti postupak u vezi sa obavezama čije izvršenje iz njih proističe. Međutim, s druge strane postoji obaveza svih državnih organa u Bosni i Hercegovini, da primjenom prava i principa iz Evropske konvencije, preispituju sve akte koji mogu dovesti do kršenja pojedinačnih prava.
11. U konkretnom slučaju, evidentno je da je apelant podnio apelaciju protiv odluke, odnosno Naloga Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu kojim se blokiraju svi njegovi bankovni računi, a da pri tome nije pokušao osporiti Nalog Visokog predstavnika pred nadležnim sudovima nego se direktno obratio Ustavnom sudu bez obzira što se u samom nalogu navodi da sudovi ne mogu postupati po tom nalogu.
12. Prema odredbama člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, apelacija se može podnijati samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen.
13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 14. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić