Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-368/04 (F.B.)

Odluka donesena 29. 09. 2004.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-368/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 09. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 29. septembra 2004. godine, u predmetu broj AP-368/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F. B., podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-58/03 od 29. maja 2003.

godine, rješenja Općinskog suda u Tuzli broj I-5711/02 od 12.

decembra 2002. godine i obavještenja Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine, broj GT-380/03 od 11. septembra 2003. godine, jer je protekao rok za podnošenje apelacije

OBRAZLOŽENJE

1. F. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Enver Bijedić, advokat iz Tuzle, podnio je, 14. aprila 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-58/03 od 29. maja 2003. godine, rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-5711/02 od 12. decembra 2002. godine i obavještenja Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine broj GT-380/03 od 11. septembra 2003. godine.

2. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:

(...)

4. protekao rok za podnošenje apelacije;».

3. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova), ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U -15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

4. Ustavni sud treba ustanoviti koji je posljednji pravni lijek u apelantovom slučaju bio efektivan i adekvatan, odnosno koja je odluka u konkretnom slučaju konačna. Apelant je protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda, od 12. decembra 2002. godine, uložio žalbu Kantonalnom sudu, koju je taj sud, rješenjem od 29. maja 2003. godine, odbio kao neosnovanu. Protiv tog rješenja Kantonalnog suda apelantu nije bio na raspolaganju redovan pravni lijek pa se to rješenje smatra posljednjom odlukom u redovnom postupku. Apelant je zatim uložio vanredni pravni lijek – zahtjev za zaštitu zakonitosti. S obzirom da se ovaj pravni lijek podnosi u formi inicijative, a da je u diskreciji nadležnog tužioca da odluči da li će podići zahtjev za zaštitu zakonitosti, taj pravni lijek se ne može smatrati efektivnim pravnim lijekom u smislu u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

5. Dakle, u konkretnom slučaju, konačnu odluku predstavlja rješenje Kantonalnog suda, broj Gž- 58/03 od 29. maja 2003. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. S obzirom da je apelantu to rješenje uručeno prije 11. septembra 2003. godine, jer je tog datuma Federalni tužitelj dopisom obavijestio apelanta o odbijanju zahtjeva za zaštitu zakonitosti, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 14. aprila 2004. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje Kantonalnog suda.

6. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

7. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujući.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-368/04 (F.B.) | Sudska praksa | Aktio