Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-409/04 (M.M.)

Odluka donesena 09. 12. 2004.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-409/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 12. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. decembra 2004. godine, u predmetu broj AP -409/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. M., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-

309/02 od 5. februara 2004. godine, rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1440/01 od 23. aprila 2002. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj 1983/00 od 17. oktobra 2001. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

OBRAZLOŽENJE

1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Donjeg Vakufa, podnijela je, 27. aprila 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-309/02 od 5. februara 2004. godine, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-

140/01 od 23. aprila 2002. godine i Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-

1983/00 od 17. oktobra 2001. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda, broj P-1983/00 od 17. oktobra 2001. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-1440/01 od 23. aprila 2002. godine, odbačena je tužba apelantice kojom je tražila poništenje ugovora o korištenju stana zaključenog između Javnog stambenog preduzeća u Tuzli i S. N.. Prvostepeni sud je utvrdio da apelantica nije u zakonom ostavljenom roku podnijela zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, pa joj je ex lege prestalo stanarsko prava. Stoga, po odlučenju sudova, apelantica nema ni pravni osnov, a niti aktivnu legitimaciju da se poziva na nedopušteni pravni osnov za zaključenje ugovora o korištenju stana. Apelantica je protiv rješenja Kantonalnog suda podnijela reviziju, koju je Vrhovni sud rješenjem, broj Rev-309/02 od 5. februara 2004. godine, odbacio kao nedozvoljenu.

3. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.

4. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)

4. protekao rok za podnošenje apelacije;».

5. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U -15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

6. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju revizija bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u ovom predmetu presuda Kantonalnog suda broj Gž1440/01 od 23. aprila 2002. godine. Ovu presudu je apelantica primila svakako prije 5. februara 2004. godine, kada je Vrhovni sud odlučio o reviziji izjavljenoj protiv tog rješenja. Kako je apelacija je Ustavnom sudu podnesena 27. aprila 2004. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud nalazi da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila osporenu presudu Kantonalnog suda.

7. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasnoodlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-409/04 (M.M.) | Sudska praksa | Aktio