Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-280/03 (B. i Ž. T.)

Odluka donesena 25. 03. 2004.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-280/03

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

25. 03. 2004.

Tekst odluke

Malo vijeće Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik: Mato Tadić, potpredsjednici: prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, na sjednici održanoj 25. marta 2004. godine, u predmetu broj AP-280/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 78. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan, zahtjev B. i Ž. T., iz Srpca, za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1 B. i Ž. T. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa M. Š., advokat iz Srpca, podnijeli su 30. septembra 2003. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj, Gž-273/02 od 21. decembra 2002. godine i rješenje Osnovnog suda u Srpcu broj, I-80/98 od 29. oktobra 2001. godine. Apelanti su, takođe, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo navedena rješenja, kao i obustavio izvršenje rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj, Gž-273/02 od 21. decembra 2002. godine. 2 Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

3 Apelanti su 15. septembra 1991. godine zaključili pismeni kupoprodajni ugovor sa Stanom Jovanović (u daljnjem tekstu: prodavac) kojim je prodavac apelantima prodao kuću sa posjedom upisanu u k. č. broj 345/2 površine 870 m2 u K. O. Srbac za cijenu od 38.000 KM. Apelanti su odmah, po zaključenju kupoprodajnog ugovora, isplatili avans u iznosu od 10.000 KM. Međutim, nezadovoljan isplatom kupoprodajne cijene, prodavac je pokrenuo tužbu za raskid kupoprodajnog ugovora i povraćaj nepokretnosti. Osnovni sud u Srpcu je presudom broj, P-154/95 od 2. aprila 1998. godine obavezao apelante da predaju u posjed kupljene nepokretnosti, a da prodavac vrati primljeni avans.

4 Obzirom da je iz cijelog raskinutog pravnog posla ostalo sporno koji iznos novčanih sredstava su stranke dužne uzajamno da isplate, presudom Opštinskog suda u Srpcu broj P-90/98 od 3. marta 2000. godine apelanti su obavezani da prodavcu isplate iznos od 5.500 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je presudom istog suda broj P-119/00 od 3 aprila 2001. godine prodavac dužan da apelantima isplati 4.503,27 KM. Nakon izvršenih novčanih prebijanja između stranaka, apelanti su, prema nalazu ovlašenog vještaka finansijske struke, presudom obavezani da prodavcu plate iznos od 314,47 KM. 5 Smatrajući da je vještačenje nesavjesno i netačno izvršeno, apelanti su podnijeli tužbeni zahtjev tražeći da se vještačenje ponovo izvrši. Sud je, rješenjem broj I-80/98 od 29. oktobra 2001. godine, zahtjev apelanata odbio kao neosnovan 6 Okružni sud u Banja Luci je, rješavajući po žalbi apelanata, rješenjem broj, Gž – 273/02 od 20 decembra. 2002. godine žalbu apelanata na rješenje koje se odnosi na zahtjev za finansijsko nadvještačenje odbacio kao nedozvoljen, ostali dio žalbe odbio, a prvostepeno rješenje broj I-80/98 od 29.oktobra 2001. godine potvrdio.

7 Apelanti smatraju da u toku vođenja postupka nije poštovan princip kontradiktornosti i jednake mogućnosti stranaka da učestvuju u postupku, pa je time povređeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) Stoga apelanti predlažu da se rješenje Okružnog suda u Banja Luci broj, Gž-273/02 od 21. decembra 2002. godine i rješenje Osnovnog suda u Srpcu broj, I-80/98 od 29. oktobra 2001. godine ukinu, a rješenja broj, Gž-273/02 od 21. decembra 2002. godine, zbog mogućih štetnih posledica po apelante, obustavi od izvršenja.

8 Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom».

9 Ustavni sud podsjeća da je član 78. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice čije eventualno nastupanje Ustavni sud može cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.

10 Ipak, prije nego se upusti u samo raspravljenja o osnovanosti zahtjeva za privremenom mjerom, potrebno je da se utvrdi dopustivost predmeta, kao preduslov za meritorno raspravljanje privremene mjere.

11 U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je rješenje Okružnog suda u Banja Luci broj, Gž-273/02 od 20. decembra 2002. godine protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporeno rješenje apelanti su primili 4. augusta 2003. godine, a apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine su podnijeli 30. septembra 2003. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. 12 Apelanti, međutim, osim svojih paušalnih tvrdnji i zahtjeva za donošenjem privremene mjere, nisu prezentirali dokaze da bi zbog izvršenja rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž – 273/02 od 20. decembra 2002. godine, mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice. Šta više, apelanti ne navode cilj koji se želi postići donošenjem privremene mjere niti preciziraju koja bi šteta nastala u slučaju izvršenja rješenja Okružnog suda u Banja Luci.

13 Imajući u vidu odredbe člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere. 14 Na osnovu izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke. 15 Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o meritumu predmetnog slučaja. 16 U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-280/03 (B. i Ž. T.) | Sudska praksa | Aktio