Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-450/04 (D.E.)
Odluka donesena 15. 06. 2004.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-450/04
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 06. 2004.
Tekst odluke
Malo vijeće Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, na sjednici održanoj 15. juna 2004. godine, u predmetu broj AP-450/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 78. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan, zahtjev D. E., za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. D. E. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Majstorović, advokat iz Banja Luke, podnio je, 11. maja 2004. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Srpskom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Kž-285/03 od 13. aprila 2004. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio prekid izvršenja kazne zatvora po presudi Okružnog suda od 13. aprila 2004. godine, do okončanja postupka po apelaciji ili eventualno rješavanje zahtjeva za ponavljanje postupka.
2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
3. Apelant je presudom Osnovnog suda, broj K-6/01 od 25. maja 2001. godine, oglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službene glasnik Republike Srpske», br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94, 22/00, 33/00 i 37/01) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.
4. Nakon što je Okružni sud, po žalbama strana u postupku, dva puta ukidao osuđujuće presude Osnovnog suda i vraćao predmet na ponovni postupak, Osnovni sud je, 23. oktobra 2003. godine, po izmjenjenoj optužnici Osnovnog javnog tužilaštva u Srpskom Sarajevu, donio presudu, broj K-43/03, kojom je apelant oglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske – posebni dio u vezi sa članom 9. stav 3. tog zakona i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Uračunavanjem kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci na koju je, u međuvremenu, osuđen za drugo krivično djelo, Osnovni sud ga, presudom od 23. oktobra 2003. godine, osudio na jedinstavenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i tri mjeseca. Okružni tužilac u Srpskom Sarajevu i apelant su Okružnom sudu uložili žalbe na presudu Osnovnog suda.
5. Okružni sud je, 13. aprila 2004. godine, donio presudu, broj Kž-285/03, kojom je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta, a uvažio žalbu okružnog tužioca i preinačio prvostepenu presudu Osnovnog suda od 23. oktobra 2003. godine, u dijelu odluke o kazni. Presuda je preinačena tako da je apelantu za krivično djelo za koje je osuđen prvostepenom presudom, utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, a apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i osam mjeseci.
6. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da je osporenom presudom Okružnog suda od 13. aprila 2004. godine povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant navodi u svojoj apelaciji je tom presudom Okružni sud, usvajanjem žalbe tužioca i preinačavanjem presude prvostepenog suda, u dijelu odluke o kazni, direktno povrijedio pravilo zabrane «reformatio in peius». Apelant izražava i izvjesne sumnje u nepristrasnost sudija drugostepenog vijeća koje je odlučuvalo u postupku po žalbi Okružnog tužioca
7. Apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naložio prekid izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj presudi Okružnog suda od 13 aprila 2004. godine, do okončanja postupka po apelaciji ili eventualno rješavanja zahtjeva za ponavljanje postupka. Apelant, nije obrazložio svoje navode u pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom».
9. Ustavni sud ukazuje na član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojem ovaj Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
10. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda, broj Kž-285/03 od 13. aprila 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporena presuda je donesena 13. aprila 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 13. maja 2004. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
11. Vezano za apelantove navode za izdavanje privremene mjere, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava u postupku odlučivanja o privremenim mjerama. Naime, u slučaju Mamatukalov and Abdurasulovic v. Turkey (vidi presudu od 6. februara 2003. godine, stav 55). Evropski sud za ljudska je prava je objasnio: [...]Pravilo 39. Prošla praksa pokazuje da su glavni zahtjevi za privremene mjere pod pravilom 39. činjeni u slučajevima u kojima ima neposredne opasnosti po aplikantov život ili mučenje, ili nehumani ili ponižavajući tretman ili kaznu. Takvi zahtijevi generalno upućuju na čl. 2. i
3. Evropske konvencije i tiču se deportacije osobe, ekstradicije ili repatrijacije u njegovu ili njenu zemlju porijekla (bez obzira da li se radi o ugovornoj strani ili drugoj državi) od strane države protiv koje je žalba bila uložena[...].
12. Ustavni sud podsjeća da je sloboda ličnosti jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Međutim, lice koje se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtjevom da se obustavi izvršenje krivične sankcije izrečene u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja te krivične sankcije pred Ustavnim sudom. Naime, odluka Ustavnog suda o donošenju privremene mjere mora biti utemeljena na dokazima koji nedvosmisleno ukazuju da će nastupiti neotklonjive štetne posljedica ukoliko se nastavi izvršenje kazne lišenja slobode, odnosno kazne zatvora u apelantovom slučaju. Kako apelant nije pružio nikakav dokaz u prilog svom zahtjevu za donošenje privremene mjere Ustavni sud smatra ovaj zahtjev neosnovanim.
13. Imajući u vidu odredbe člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o meritumu predmetnog slučaja.
15. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić