Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-476/04 (R.V.)

Odluka donesena 30. 06. 2004.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-476/04

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

30. 06. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, na sjednici održanoj 30. juna 2004. godine, u predmetu broj AP-476/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan, zahtjev R. V., za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. R. V. (u daljnjem tekstu: apelant), zastupan po Ranku M. Dukiću advokatu iz Banja Luke, podnio je 19. maja 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda: Osnovnog suda u Gradišci broj K-216/01 od 15. maja 2003. godine i Okružnog suda u Banja Luci broj Kž-423/03 od 2. decembra 2003. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Okružnog suda u Banja Luci broj Kž-423/03 od 2. decembra 2003. godine, u pogledu naplate troškova krivičnog postupka u iznosu od 4.710,61 KM (konvertibilnih maraka). Oštećena stranka u krivičnom postupku, kojoj su dosuđeni navedeni troškovi, podnijela je prijedlog za izvršenje Osnovnom sudu u Gradišci, koji je registrovan pod poslovnim brojem I-4/04 od 13. januara 2004. godine.

2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

3. Presudom broj K-216/01 od 15. maja 2003. godine, Osnovni sud u Gradišci oglasio je apelanta krivim zbog toga što je izvršio krivično ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94, 3/96, 22/00, 33/00 i 37/01). Navedenom presudom apelantu je izrečena uslovna osuda, kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, s tim da se ista neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Također, istom presudom utvrđeno da je apelant, oštećenoj stranci, dužan naknaditi troškove krivičnog postupka u iznosu od 4.710,61 KM.

4. Apelanta je tada zastupao Milovan Janičić advokat iz Banja Luke, koji je podnio žalbu protiv presude Osnovnog suda u Gradišci broj K-216/01 od 15. maja 2003. godine. Rješavajući po žalbi, Okružni sud u Banja Luci je donio presudu broj Kž-423/03 od 2. decembra 2003. godine, kojom je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu Osnovnog suda u Gradišci.

5. Na osnovu punomoći apelanta, apelaciju Ustavnom sudu podnio Ranko M. Dukić advokat iz Banja Luke. U apelaciji navedeno da su presude redovnih sudova povrijedile apelantova ustavna prava kako slijedi: pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem dijelu: Evropska konvencija); pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije; da je narušen princip zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te da je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

6. U apelaciji apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio izvršenje presude Okružnog suda u Banja Luci broj Kž-423/03 od 2. decembra 2003. godine, u pogledu naplate troškova krivičnog postupka u iznosu od 4.710,61 KM. Apelant nije obrazložio svoje navode u pogledu zahtijeva za donošenje privremene mjere, posebno nije naveo zašto smatra da, u njegovom slučaju, treba obustaviti izvršenje navedene sudske presude u pogledu naplate troškova krivičnog postupka. Također, nisu navedene neotklonjive štetne posljedice po apelanta, koje će nastupiti ukoliko se, prije okončanja postupka po apelaciji, izvrši naplata navedenih sudskih troškova.

7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kjeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom».

8. Prije svega Ustavni sud mora da utvrdi dopustivost apelacije po glavnom pitanju. Prema tome, Ustavni sud mora da utvrdi da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove moguće po zakonu kako to zahtijeva član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. U skladu sa tom odredbom apelacija se može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. To podrazumijeva da apelant, u skladu sa principom iscrpljivanja pravnih lijekova, dođe do tzv. konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant podnio apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj Kž-423/03 od 2. decembra 2003. godine. Protiv navedene presude Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske, koji je na pravnoj snazi od 1. jula 2003. godine («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 50/03), ne predviđa mogućnost izjavljivanja bilo kakvog efektivnog pravnog lijeka, kojim se nižestepena odluka može ispitati kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu.

10. Ustavni sud napominje da Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske predvidio ponavljanje postupka kao vanredni pravni lijek (vidi čl. 331. do 339. navedenog Zakona). Međutim, prilikom odlučivanja po zahtijevu za ponavljanje postupka, ne ispituje se odluka u činjeničnom i pravnom pogledu, niti se utvrđuje osnovanost krivične optužbe protiv apelanta. Samo se odlučuje da li su ispunjeni uvjeti za novo suđenje ili ne. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije bio obavezan da, prije podnošenja apelacije, prethodno podnese zahtijev za ponavljanje postupka i dobije odluku po istom.

11. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelant podnio apelaciju 19. maja 2004. godine, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj Kž-423/03 od 2. decembra 2003. godine. Ranko M. Dukić-advokat koji je podnio apelaciju u ime apelanta, naznačio je da je, Milovan Janičićadvokat koji je ranije zastupao apelanta u ovom predmetu, navedenu presudu primio 23. aprila 2004. godine, iz čega bi se moglo zaključiti da je apelacija podnesena u roku od 60 dana iz člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Zbog hitnosti odlučivanja o privremenoj mjeri, Ustavni sud blagovremenost apelacije nije provjeravao na uobičajeni način, tražeći dostavnicu o uručenju presude. Pitanje blagovremenosti apelacije Ustavni sud će utvrditi prilikom donošenja odluke o meritumu, ili odluke o dopustivosti.

12. Vezano za apelantove navode za izdavanje privremene mjere, citira se stav Evropskog suda za ljudska prava, koji Ustavni sud podržava, a koji se tiče prakse tog suda prilikom odlučivanja o privremenim mjerama. Naime, u slučaju Mamatukalov and Abdurasulovic v. Turkey (vidi presudu od 6. februara 2003. godine, stav 55.) Evropski sud za ljudska je objasnio: [...]Pravilo 39. Pravila suda ovlašćuje Komisiju, ili gdje je prilika svog Predsjednika, da naznači privremenu mjeru za koju smatra da bi trebala biti usvojena. Prošla praksa pokazuje da su glavni zahtijevi za privremene mjere pod pravilom 39. činjeni u slučajevima u kojima ima neposredne opasnosti po aplikantov život ili mučenje, ili nehumani ili ponižavajući tretman ili kaznu. Takvi zahtijevi generalno upućuju na čl. 2. i 3. Evropske konvencije i tiću se deportacije osobe, ekstradicije ili repatrijacije u njegovu ili njenu zemlju porijekla (bez obzira da li se radi o ugovornoj strani ili drugoj državi) od strane države protiv koje je žalba bila uložena[...].

13. Iz navedenog, vidljivo je da Evropski sud za ljudska prava smatra opravdanim zahtijev za donošenje privremene mjere, jedino u situacijama kada je apelantov život neposredno ugrožen ili kad postoji opasnost od izlaganja mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

14. Imajući u vidu specifičnu situaciju u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera. Također, Ustavni sud podsjeća da je član

78. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice čije eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.

15. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtijeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtijeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava od strane redovnih sudova, prilikom odlučivanja u navedenom krivičnom predmetu, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtijeva za izdavanje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

16. U predmetnom slučaju apelant nije naveo vrstu, obim ili intezeitet štete koja bi nastupila izvršenjem presude Okružnog suda u Banja Luci broj Kž-423/03 od 2. decembra 2003. godine, u pogledu naplate troškova krivičnog postupka u dosuđenom iznosu od 4.710,61 KM (konvertibilnih maraka). U nedostatku ovakvih navoda, koji bi bili potvrđeni adekvatnim dokazima, Ustavni sud ne zna ni šta bi bio cilj privremene mjere, te da li je privremena mjera adekvatna ili proporcionalna cilju koji se želi postići. Osim toga, iz spisa predmeta Ustavni sud ne može zaključiti zašto apelant smatra da bi izvršenjem naplate dosuđenih sudskih troškova, došlo do nastupanja neotkolonjivih štetnih posljedica, dok se ne okonča postupak po apelaciji. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode paušalnim.

17. Imajući u vidu odredbe člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere.

18. Na osnovu izloženog jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.

19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog slučaja.

20. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-476/04 (R.V.) | Sudska praksa | Aktio