Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-507/04 (A.B.)
Odluka donesena 15. 06. 2004.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-507/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 15. juna 2004. godine, u predmetu broj AP-507/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. B., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-
399/02 od 18. marta 2004. godine, presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Pž-17/01 od 31. jula 2002. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Ps-203/98 od 28. novembra 2000. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. A. B. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, zastupan po punomoćniku Anti Petrušiću, advokatu iz Zenice, podnio je 3. juna 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-399/02 od 18. marta 2004. godine, presude Vrhovnog suda, broj Pž-17/01 od 31. jula 2002. godine, i presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Ps-203/98 od 28. novembra 2000. godine. Apelant je apelacijom tražio donošenje privremene mjere kojom bi se zabranilo izvršenje presude Vrhovnog suda, broj Pž-17/01 od 31. jula 2002. godine, i apelantovo iselenje iz stana u Zenici u Ulici Saliha Cakana Mulalića broj 6/c do donošenja odluke Ustavnog suda.
2. Presudom Kantonalnog suda u Zenici, broj Ps-203/98 od 28. novembra 2000. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja DOO Željezara Zenica za proglašenje ništavim rješenja Izgradnja-invest iz Zenice, broj 18064/75 od 10. novembra 1975. godine, o dodjeli stana apelantu i proglašenje ništavim ugovora o korištenju tog stana i njegovu predaju u posjed.
3. Protiv navedene presude tužitelj je uložio žalbu Vrhovnom sudu koji je u žalbenom postupku donio presudu, broj Pž-17/01 od 31. jula 2002. godine. Tom presudom Vrhovni sud je žalbu tužitelja uvažio, preinačio prvostepenu presudu i njome usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da su bez pravnog dejstva rješenje Izgradnja-investa iz Zenice o dodjeli stana na korištenje apelantu, broj 18064/75 od 10. novembra 1975. godine i ugovor o korištenju istog stana od 9. februara 1976. godine. Ujedno, istom presudom naloženo je apelantu da sporni stan u Zenici u Ulici Saliha Cakana Mulalića broj 6/c, dvosoban, u prizemlju, površine 35,50 m2, preda u posjed tužitelju.
4. Protiv navedene drugostepene presude Vrhovnog suda apelant je uložio reviziju, po kojoj je isti sud u revizionom postupku donio rješenje, broj Rev-399/02 od 18. marta 2004. godine i njime reviziju odbacio kao nedopuštenu.
5. Nakon toga, apelant je 3. juna 2004. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)
4. protekao rok za podnošenje apelacije;».
7. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
8. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant mora odlučivati o podnošenju pravnog lijeka, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uslova) ne može se smatrati iskorištenim (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
9. Iz navoda apelacije proističe da je apelant protiv osporene odluke Vrhovnog suda, broj Pž-
17/01 od 31. jula 2002. godine, ulagao reviziju, ali je ona rješenjem istog suda, broj Rev-399/02 od 18. marta 2004. godine, odbačena kao nedopuštena. Iz navedenog razloga Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Vrhovnog suda, broj Pž-17/01 od 31. jula 2002. godine, donesena povodom žalbe apelanta, kao zadnjeg efektivnog pravnog lijeka.
10. Obzirom da iz navoda apelacije i priloženih dokumenata nedvojbeno proizilazi da je apelant presudu Vrhovnog suda, broj Pž-17/01 od 31. jula 2002. godine, primio u toku 2002. godine, a apelacija je u Ustavnom sudu primljena 3. juna 2004. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen Poslovnikom Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.
11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe razmatrati prijedlog apelanta za izdavanje privremene mjere.
13. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić